Vratila si se opet  po tko zna koji put. Zastala si  i tijelom zapriječila vrata, svojim stavom prikrivaš neodlučnost , oklijevanje i čekanje .Tri  osjećaja u jednom… prava si  umjetnica  mukom  prisiljena  i ne znaš što bi drugo .Jučerašnja burna svađa  između tebe i Josipa  izazvana tvojom bezazlenom primjedbom  o nekoj nebitnoj stvari više se i ne sjećaš što si odista  rekla. Jedino što osjećaš  sad jest strah od bijesa koji si probudila . Tog gusto zbijenog  bijesa od nekud iz neke crne rupe  njegova  neznanja i nemoći prokuljalog . Silinom se razlio po tvojim skupljenim ramenima i rukama u koje si skupila lice da ga zaštitiš  .Istina je, pobjegla si u trenutku kad su mu se ruke zamahom razdvajale , lutajući tu blizu oko kuće …taman toloko dugo koliko je trebalo kako bi zaključila da nemaš kamo i vratila si se opet po tko zna koji put . Mogla  bi se slomiti ali ne slamaš se .Stojiš stamena i primaš strelovite oštre poglede koji  kroz tebe prolaze dok tražiš trenutak , onaj koji ti osigurava siguran prolaz mimo njega do sobe .Odlučuješ i žustro zakoračiš . Ništa sem tišine te neometa. Prigrliš svoju nevolju navikom , zatomiš i potisneš sve svoje misli kao tuđe čnii se lakše je. Usporenim pokretima  svlačiš se,mijenjajući neugodno ugodnim  i želiš samo san, dugi san bez snova.  Možda, možda ne svane.Iznebuha zašume jasenove grane potirući  zadnju misao,za trenutak te bi sram