Neprihvatljiva

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi. Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima. Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek otuđena. Neprihvatljiva. Iako, nisam oduvijek pisala.

Sve je počelo dodirom ispraznog dna unutar mene, jedne gole zime dolaskom pred prag mog utočišta. Stajala je ovdje kao stranac, prosjak u iščekivanju darivanja hladnog srca. Bio je to trenutak kada sam istinski spoznala osjećaj otuđenosti, kada sam se dobrovoljno izdvojila u očaju i nedorečenosti vlastitog jastva. Mnogi postaju pjesnici i pisci od najranije mladosti, sazrijevanja prvih emocija od značaja. Prije no što im je koža na jagodicama istrošena od dodira. Prije no što su dozvolili životu da ih kuša. Propalim nadanjima, napuklim ljubavima, izgubljenim bitkama.

Zima je na meni ugrijala svoje dlanove. U meni otopila led. Riječima sam bezuspješno i u krnjem pokušaju kreirala svijet vatre i leda, u vatri besanih noći usnula. Ledenim plaštom tijelo ovila promotrivši odraz u ogledalu u kojem sam svjesno neopipljiva. I Njemu. Zapravo razmislim li o golim osjećajima shvaćam kako ga nikada istinski nisam podarila njima. Ili sam šutjela. Gutala ljubav. Žvakala riječi. Danas se pitam jesam li živjela poeziju ? Proživjela stvarnost. Apstraktnu sadašnjost koja se klati kao truplo obješeno u zamračenom kutu inspiracije.

Klišejizirana dovodim se do vrhunca. Suštinski ne živim sebe. Neprihvatljivo, znam. Voljela bih opipati umjetnost riječi. Jezikom i dodirom ukrućene bradavice. Pustiti da se drugačije no što sam isprobala probije u mene. Popuni me iznutra uplivom sjemena kojim bih bila oplođena. U narednim godinama konačno bih počela pisati. Sva dosadašnja drskost pokušaja dostojna je deponija na koji se odlaže smeće. Iako će netko otvoriti usta i dodirnuti me jezikom; G., ti si potencijal. Samo me treba dobro brusiti, kožu mi skinuti i priječi preko nje, hladno srce izvaditi. Smjelo ponuditi mojim čitateljima, inkvizicijom nadahnuća.

Sve završava kad divlje vodim ljubav s istinom. Mizerno malo mene u Čovjeku zaista ima.

*
Silence

13 komentara za "Neprihvatljiva"

  1. Marija
    12/01/2013 at 11:06 am Permalink

    Dobar prikaz odnosa erotskog pjesnika i njegove poezije 🙂

  2. Jim Corbet
    12/01/2013 at 11:09 am Permalink

    Ti znaš pisati, nema šta, uvijek pišeš o unutarnjem, o osjećajima i promišljanjima, lijepo i originalno izražavaš emocije, konstantno, iako je spektar tema sveden na minimum uvijek pronalaziš riječi i to je zadivljujuće, priželjkujem od tebe neku pejzažnu prozu, nekakav izlet van uobićajenog čisto da vidim kako bi ti to išlo 🙂
    Pozdrav Perla !

  3. blueperlaa
    12/01/2013 at 11:33 am Permalink

    Jim, imam … lol … ”Usamljeno stablo”

    Tišina jutra uvodi me u novi dan, dok opijam svoja osjetila sitnim kofeinskim zrncima. Želja za kretanjem do podneva drijema. Tek tada rušim zidove samotne utvrde, potičem vlastite korake na lutanje putem zelene livade. Volim jedno usamljeno stablo. Oprano kišama. Leđa oslanjam na stoljetnu koru, sklapajući oči. Još bih malo sanjala novi dan, putujuće oblake ispod gustih trepavica, osluškujući zov ptica grabežljivica. Gladnima svoje meso dajem, a duša mi u krošnji lebdi. Nedodirljiva. Bestežinska. Lišena pripadnosti.

    Tople dlanove močim u hladnom jezeru, prije no što pod prste stavim novu pjesmu s posvetom životu. Ovom koji nosim kroz uvelo klasje, pokošeno sanje i miris vlažne zemlje. Pod komadom neba prošaranog munjom, Mjesecom koji mi se ruga. Iako ga volim, skrivenog u sebi. Otetog zvijezdama. Dočekujem noć otvorenog prozora. Hladnoća me dotiče. Topline željna, obgrljena snom jednu molitvu na praznom jastuku do sebe ostavljam. Noć posebno zrelo miriše na neprolazno sjećanje. Zatim slijedi grubo buđenje. Prazno jutro iznova me diše.

    Ipak, činjenica je da mi nedostaje izazov. Hvala ti za lijepu riječ i poticaj.

    @Marija, erotika je svuda oko nas .. pa i u poeziji 🙂

    Uživajte u danu !

  4. Marija
    12/01/2013 at 11:39 am Permalink

    Hahaha, znaš da nisam znala 😀

  5. Jim Corbet
    12/01/2013 at 12:28 pm Permalink

    evo pronašao sam i svoj komentar na taj tvoj uradak od prije, da, zaboravio sam da ima povremenih odmaka kad je u pitanju tvoje pisanje 🙂

    kom. na Usamljeno stablo
    I ja se priključujem Marijinom komentaru, pogotovo u detalju gdje spominje doziranje 🙂 jako lijepo Perla, tvoj izraz je naglašen, poetski, i dalje je snažan, lišen je nekih morbidnih slika koje su bile prisutne u tvojim ranijim uratcima,meni osobno se više sviđa ovako ali naravno to je stvar ukusa…i kao što ti imaš obićaj reči..da se ne zapetljam 🙂 pišeš lijepo,snažno i uz odjek nalaziš čitatelja, pozdrav Perla !
    🙂

  6. dragica meyer
    12/01/2013 at 12:29 pm Permalink

    Kao obracanje nekome, opasna si perla 🙂
    Lep pozdrav 🙂

  7. morpheus15
    12/01/2013 at 1:09 pm Permalink

    Zanimljivo, da.

    Razumijem temeljnu misao, međutim, a moglo bi djelovati kao prilično ohrabrujuća utjeha, sve u jednom, ti moraš znati kako je i sposobnost imaginacije istina. I to možda najveća. Pisati o proživljenom, bilo to oprečno trenutnom stanju stvari ili čisto bliska empirijska digresija na minule događaje, ipak pojednostavljuje stvari. Uživljavanje u tuđi lik, jer sve što na taj način pisac kao umjetnik opiše netko je već ili upravo tada proživljava, odlika je najvećeg osjećaja. I to onog za drugoga. Po meni, najčišći i eklatantan oblik empatije. Automatski povlači pozitivne konotacije za sobom, zar ne?

    Divlje vođenje ljubavi s istinom. Fantastična rečenica s kojom se svi možemo poistovjetiti, premda je to ipak malo pretjerana konstatacija, prihvatljivije bi bilo – trebali bismo se poistovjetiti. A činjenica da uopće propitkuješ takvu tematiku i kontempliraš na takav način, dokaz je upravo da živiš to što pišeš. Bez obzira imali ti doživljaji jasno dokumentiranu liniju u prošlosti, da se tako izrazim, ili su plod imaginacije. U svrhu je simboliziranja i metaforike, u svakom slučaju.

    Tako da, nije niti toliko potrebna ta borba sa samim sobom. U pitanju je vjerojatno želja za proživljavanjem napisanog.

    Pozdrav

  8. songfordead
    12/01/2013 at 1:42 pm Permalink

    na zastavama nemirno lelujamo dok nam vjetar raznosi dodire pustinjom žedno, otkrivamo horizontima usne što su popucale od zanosnih poljubaca na preplanulome tijelu,

    pratimo u daljini pokrete dvilje zvijeri, jesmo li kao i ona, na trenutke trgamo kao da nikada nismo voljeli a ponekad smo mirni i spokonji kao da nam cijeli svijet stane u korak, bezbrižno liježemo i sklapamo oči

    tu uz nas je neobuzdana ruka što nas grli dok život nam se ispisujemo u listovima vremena

    puno pozdrava draga Perlita
    sfd

  9. dinko1941
    12/01/2013 at 1:45 pm Permalink

    Lijepa i nadahnuta erotika je uvijek od tebe posebna 🙂

  10. Marko Grubesic
    12/01/2013 at 4:51 pm Permalink

    Lijepa lektira. Pretpostavljam da je ovaj uradak autobiografski ?!
    Lijep pozdrav!

  11. Tonka
    12/01/2013 at 5:41 pm Permalink

    Eh jesu li čitatelji shvatili, manje je bitno. Za mene je bitno obraćanje jednoj osobi koja puno ili rekla bih sve drži u svojim rukama. Vjerujem da zna i da zna što s tim. Pozdrav draga.

  12. Iluzija
    12/01/2013 at 7:24 pm Permalink

    zarazna je tvoja erotika, kad joj se prepusti onda nosi, onda je duhovita, simpatično kontradiktorna, a opet silno logična, prvi okus je neugodna eksplozija, kao punk glazba ali ako joj se dopusti da prodre postaje simfonija

    fino:)

    inace ovo usamljeno stablo mi je ok, ali nekako mu fali te dramaticne erotike koja cini mi se inace hara tvojom prozom
    pozdrav 🙂

  13. blueperlaa
    13/01/2013 at 7:05 am Permalink

    Inspiracija ne manipulira isključivo svojim čarima i nepobitnom činjenicom kako je gorda gospodarica planetarne moći, vlažnog i mekog međunožja ili osnažene muškosti alfa obdarenog mužjaka. Ona je uistinu sposobna prigrliti riječ, oslobođena okova, zavodljivo pokretljiva u djelima s pečatom i potpisom osjetilne floskule. Nije svaka riječ besramna zavodnica. Precijenjena kurva. U maskiranom svijetu čvrsto sljubljenih bokova volimo krabuljni ples prije potpunog razotkrivanja. Orgijamo ispisanim mislima. Nakon otrežnjenja, odložene krinke ostaje gola proza. Poezija uvučena u postelju, obgrljena, voljena. Ako čitatelj dobro promotri što se događa zatečen je i sam u okovima, udobno smješten između redova. Neke priče nas kradu, usisavaju u sebe, cijede. Neka djela prekrivena su patinom zaborava i prije no što smo dosegli vrhunac uzbuđenja. Nije bit u loše ispremiješanim riječima, delikatnim mislima pažljivo prekrivenih svilom ili grubim platnom kiča. Male laži ionako spremamo pod jastuk prije no što nas snovi ukradu. Ispod spuštenih vjeđa kreira se dobro osmišljena priča. Svako jutro ima priliku pregristi lanac zarobljeništva, samo je pitanje koliko je odvažnosti u prstima. Koliko želje potisnuto do krvi pod noktima. Svijesti o slobodi pisanja.

    @Ljudi, zahvalna sam vam. Čitamo se 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.