Brodolom poezije

 

Utihnule su sve moje riječi
Stihovi, poput potonulih lađa
Miruju u srcu.
Brodolomi ih uništiše,
Vjetrovi isušiše poput kapi vode.

Uzalud papir,  jedro bijelo
Stoji neoznačeno,
Vali emocija ga gužvaju
Bacaju…

Zanijemiše pjesme u meni
Poput tihe bonace
Umiriše se valovi osjećaja.
Jesu li me danas Muze zaboravile?
Jesu li od mene pobjegle?

Poput brodolomca
Sakupljam krhotine polupanih amfora
U koje sam skrila sve drage uspomene.
Iz dubine duše vadim skrivene stihove
I lijepim ih na bijela jedra,
Pa da s povoljnim vjetrom
Ponovno zaplovim morima poezije.

6 komentara za "Brodolom poezije"

  1. Tonka
    Tonka
    10/08/2020 at 8:34 am Permalink

    Uglavnom muze nikada ne ostavljaju već mi smo ti koji umorno klonemo. Tako treba biti da se novi stihovi rađaju bez bola i muke. Pozdrav Suzana.

  2. Marija
    Marija
    10/08/2020 at 4:16 pm Permalink

    Ne može se muza svakim danom probiti do nas kroz nedaće života. Mora naći put koji je neće sakatiti. Ona dobro zna u kojem joj je srcu dom!:)

  3. Suzana Marić
    Suzana Marić
    10/08/2020 at 4:31 pm Permalink

    Tonka, Mare, hvala vam na pažnji i komentarima.Ugodan dan vam želim 🙂

  4. Mihaela
    Mihaela
    10/08/2020 at 4:31 pm Permalink

    Tajanstveni su njeni puti. Ipak dolazi na cilj:)

  5. katarinab
    katarinab
    10/08/2020 at 7:08 pm Permalink

    Suzana, slažem se sa Mihaelom. Čini mi se da je poezija neko stablo koje je posađeno u duši pjesnika i potrebno je da “plod”, odnosno pjesma dozrije. Osjetimo njeno sazrijevanje, ali čak i tad bez muza ne ide, one izabiru vjetar i vrijeme.
    Pozdrav ti šaljem.:)

  6. Suzana Marić
    Suzana Marić
    12/08/2020 at 8:53 am Permalink

    Maiha, Katarina, zahvaljujem se na pažnji i komentarima . Neka vam je ugodan ovaj dan 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.