Nema me više tamo
gdje očekuješ da grane breze
još  u predvečerja šumore tvoje ime.
Pokupili me snažni vjetrovi opstanka
i neprimjetno,zagonetno
u drugo poglavlje života odnijeli.
Opustjelo stoji naše mladosti drveće,
grane umorne od godina čekanja
još snažno grle praskozorja
koja su te ispratila na neznana odredišta
sa kojih nije bilo povratka.

Ako se ikada vratiš
ne traži više na istom mjestu proljeće,
mene na livadama mladosti nećeš sresti
jer  nesretna lasta nikada u isto gnijezdo tuge
s proljeća više ne dolijeće.

Štefica Vanjek-Štefi