Jao, ljudi, kojeg čuda

Razbježala se slova svuda

Jedno vamo, drugo tamo

Kako da ih pohvatamo?

Baš su mali vragolani

Nestašni i razigrani

Poput rijeke su se slila

Nema gdje se nisu skrila:

Na planini, u slanini

Na dvoru i lavoru

U pjesmi i u česmi

U ručku što mama kuha

U tvom srcu, pokraj uha.

Napokon su posustala

Pa sam sve ih pohvatala

Umorna su, idu spati

A ja ću im papir dati

I nježno ih pokriti

Papir će im deka biti.