Kada bih mogao samo nestati
Negdje daleko, negdje duboko, samo nestati
Pohranjen u utrobu potonuloga staroga broda
U prašini izgubljenoga životnoga puta, želim samo nestati
Sporedni lik u radnji neke zaboravljene knjige
Skriven u kutu prašnjave ladice stare, samo nestati
Kad mogao bih ne biti dio ovoga svijeta
U grotlu neke svemirske nemani, samo nestati
Jer tako su čvrste naše nevidljive veze
Zašto onda prkositi bogu, želim samo nestati
Jer ovaj svijet nije za nas dvoje
katarinab
Suzana Marić
Aljoša
Tonka
12/04/2017 at 7:42 pm Permalink
Rezignacija, prepuštanje. No, negdje u podsvijesti svi nosimo slike neke univerzalne povezanosti, nešto što nije od ovoga svijeta. Pozdrav, Moon:)
12/04/2017 at 8:15 pm Permalink
U prvom čitanju sam nestala, u drugom sam pronašla nit do sebe, pa kažem: za mene, pobjednička gazela. Pozdrav.
12/04/2017 at 10:22 pm Permalink
Kad mogao bih ne biti dio ovoga svijeta
U grotlu neke svemirske nemani, samo nestati
Teška tuga pritisnula je atmosferu pjesme:)
12/04/2017 at 11:33 pm Permalink
Nije nam data milost nestanka. Možeš se pred svijetom donekle skriti, ali svoje srce i svijest nosit ćeš i u utrobu tog potonulog broda i u ralje svemirske nemani. Prokletstvo i milost života nosit ćeš vječno. Jako dobro razumijem tvoju želju!
13/04/2017 at 5:37 pm Permalink
Rezignacija jest, ali divna. Lako joj se prepustiti jer ovo je poezija. Ponekad mi se javljao sličan osjećaj, neka neodređena želja zatvoriti oči i nestati u ništavilo. Nemoguće joj je udovoljiti. Najbliži osjećaj udovoljavanja toj želji je otplivati što dalje od kopna i negdje na morskoj pučini osjetiti kako te more oslobađa osjećanja vlastita tijela, gotovo dovodi u stanje bestjelesnosti. Zato volim plivati dakeko, što dalje od kopna.
I, eto, Moon, na tvoj zadnji stih, nadovezao mi se sam od sebe još jedan:
Jer ovaj svijet nije za nas dvoje
preostaje mi samo nestati.
Pozdravljam te.
17/04/2017 at 6:32 pm Permalink
Izvrsna gazela
pozz