Poznajem tvoj korak i znam kamo hodiš dok slušaš tišinu ponoći…

Čujem tvoje jecaje u snu,  molim i dozivam jutro

neka uđe u naš dom, dobro došlo je…

Kradem tišini komadić srca i pitam je

„ kako bol nositi, kad je ne poznajem…“,

a kad bih mogla…  nikad bez tebe ne bih

poželjela želju i da ostane neispunjena,

a želim

da si pored mene uvijek dok snivam,

u mojim mislima na jastuku toplom…

da si pored mene dok dišem, želja mi je…

Kad bih mogla postati drhtaj zvijezde,

otela bih te svakom slovu izgovorene riječi,

maštala o danima, godinama,

trenucima sakrivenim u pismima i

sjećanju koje čuva istinu u srcu…

Nikad bez tebe poželjeti  želju,

da te dotaknem i zauvijek pamtim …

Nikada…

Reci mi… ti znaš, osjećaš…

kako dalje živjeti kad prođem uz borik,

ukradem miris mora i iglicu bora za sreću,

a sreća me napusti…

Kako i kome da kažem

„ostajem do podne u gradu, a poslije se vidimo…“,

kako da napišem poruku i ostavim je na frižideru

kad bih sva slova polomila preko otkucaja svoga srca koje živi samo za tebe,

kako lagati sebi, kad bol me uvijek pronađe,

a ja je prepoznati ne mogu…

 

Tvoj posljednji udisaj želim biti,

jer nikada bez mene koraka nećeš učiniti…

nikada bez tebe neću živjeti i disati…

Nikada bez tebe…

 

Mirjana Pejak