Nikola Šimić Tonin “Loparina” izbor iz časopisa “Diskurs”

Neobičan susret na planini sa usamljenikom s Dinare. Već 50 godina u dragovoljnome izgnanstvu pustinjski živi 90 – godišnji Mićo Đurić.

         „Ni pas nije izdržao samoću u planini, a starac je ipak ostao“, govore mi mještani Plavna.

“Ovo moraš vidjeti i sam se svojim očima uvjeriti. Pisac si pa napiši nešto o našem Loparini, neka ljudi čitaju.“

         „Nije s Dinare, već Orlovice. Tačnije Repišta, ko poznaje teren, bliže Strmici. Kolibicu dijeli s nekoliko ovaca, a ima i bašćicu. U ono vrijeme kad se osamio, nije baš bio usamljenik pošto je tad naroda bilo po planinama: kosidba i drva. Znao je nedjeljom ići na Bašinac na misu iz Repišta preko Mršića previje pa nazad pješke. Doktora nikad nije poznavao“, dobaci netko.

„Najsretniji i najmudriji čovjek u Plavnu, živi s prirodom, ništa mu ne fali, ko god ide u planinu, taj ga obiđe i donese mu poklone“, ubacuju se u razgovor seljani.

Uzesmo i mi poklone i okrenusmo Loparini u planinu, vidjet čudo neviđeno.

U šumama ispod grebena Dinare, na dva sata hoda od Strmice i unske pruge, živi 90 – godišnji Mićo Đurić, zvani Loparina. Usamljen desetljećima, jedino ljudsko biće koje se ovdje može sresti na kilometre unaokolo, preživljava još jedno ljeto na proplancima ispod Orlovice.

Sa strahom iščekuje zimu.

Što je otjeralo ovog starca da još kao 40 – godišnjak napusti selo i osami se u planini među kurjacima i planinskim olujama? Nagađaju ljudi, čude se kako je sin onakvog oca kakav je nekada bio njegov otac Jevto – kršan i snažan, s rukama širokim kao listovi lopara (otud nadimak Loparina) – mogao izabrati takvu sudbinu. Starac nam nije mogao mnogo reći, jer vrlo slabo čuje i sugovornici moraju s njim nadvikivati se. Razumjeli smo:

         „Ovde sam živeo i ovde neka me pokopaju! U ovom miru božjem…“

Koliba mu je mala, mračna. Naokolo se vide ostaci nekad velikog katuna. Ljudi iz Plavnog i Strmice ovdje su dugo izgonili svoja stada, ali sada su ostale samo zarasle livade. Ovce nema tko čuvati. I stari Mićo je do prije nekoliko godina imao desetak brava, ali ih više nije mogao čuvati, pa ih je prodao. Od svega domaćinstva su ostali samo još pas i mačka. Ali ni ove dvije životinje nisu mogle podnijeti dugu pustinjsku samoću – pa su pobjegle.

„A svi veruju da je pas veran“, tuži se starac.

„Mačkama se ne treba čuditi, ali pas, pas…“

Kako živi stari Mićo? U pustolijama Dinare nekada je možda nalazio svoj mir, možda mu je čak i bilo lijepo. Ali godine su došle, sad se teško kreće. Poslije pet decenija prvi je put prošle dvije zime pristao, nakon dugog i upornog nagovaranja rođaka, sići u selo Strmicu da bi nekako preživio. Ali čim počnu snjegovi topiti se – stari Mičo opet nestane u vrletima planine, privučen magičnom snagom dinarskih dubodolina.

Ponekad naiđu kraj njegove kolibe planinari, šumari ili lovci. Ostave mu ponešto hrane i cigareta. Prije nekoliko godina dolazio je i neki liječnik, starac mu se ni lika ne može sjetiti, a kamo li imena ili prezimena. Pregledao je starca, ustanovio je da je krepkog zdravlja i otišao, u nedoumici otkud usamljeniku toliko snage za izdržati dugo, dragovoljno izgnanstvo. Sada, međutim, Mićo Đurić nije više tako jak kao ranije.

„Drhte mi ruke“, kaže,“ noge izdale, pa ne mogu ni do vode doći…“

Izvor je daleko oko 800 metara. Ljeti dođu ovdje na po dan – dva kosci, češće naiđu policajci, granična ophodnja i geometri, pa pomognu starcu. Redovno dođe i poštar, donese općinsku pomoć: 1200 kuna. I to je mnogo za njega jer nema gdje potrošiti taj novac, gdje kupiti ono što mu je najnužnije – kilogram soli, neki kilogram brašna.

Vrijeme protječe neosjetno brzo. Sjećanja blijede. Nekada je češće silazio u selo, prodavao vretena, prakljače, zastruge i činije od drveta. Sada bi svaki silazak do sela bio za njega neizvedivo težak. Možda će i završiti tako, a da to nitko ne sazna danima, pa i nedjeljama – kažu Strmičani.

„Zar ne bi opština mogla da ga pošalje u neki dom staraca?“ predlaže odbornik ovog kraja Rade Matijaš.

Vjerojatno se sada za starog Miću Đurića traži neki izlaz. Starački dom? Samo još izgraditi „financijsku konstrukciju“. Pa da to odbornici prihvate, izglasaju, da se izdaju nalozi i rješenja, učine dopune u budžetu…

Možda će stari Mićo i sve to dočekati, ali Dinara će ostati njegov jedini život.

 

 

 

 

 

8 komentara za "Nikola Šimić Tonin “Loparina” izbor iz časopisa “Diskurs”"

  1. Marija
    Marija
    27/05/2020 at 9:43 pm Permalink

    Sljedeći broj Diskursa posvećujemo pjesniku Antunu Branku Šimiću. Časopis izlazi početkom rujna. Pišite za Diskurs!

  2. Suzana Marić
    Suzana Marić
    28/05/2020 at 5:40 am Permalink

    Zanimljiva priča o našem trulom sistemu. Mnogi stari i nemoćni na kraju svog života ostaju nezbrinuti.

  3. Mihaela
    Mihaela
    28/05/2020 at 7:32 am Permalink

    Planina je njegov život. Bez nje bi usahnuo!

  4. Lav
    Lav
    28/05/2020 at 7:42 am Permalink

    Gledam emisije o sličnim ljudima, osamljenicima koje boli đon kako je društvo nasađeno. Jako dobar prikaz!

  5. mirko1
    28/05/2020 at 9:27 am Permalink

    Da, da, “izgraditi financijsku konstrukciju”, pa okupiti gospodu odbornike, pa… čekati da trava naraste… pa se buditi u prsa spominjući nemjerljivu brigu o najpotrebnijima…

  6. mirko1
    28/05/2020 at 4:28 pm Permalink

    …ispravka – pa se busati u prsa…

  7. AnjaL
    28/05/2020 at 6:38 pm Permalink

    Slažem se s Mihaelom i Lavom.

  8. ENEDIEL
    ENEDIEL
    31/05/2020 at 2:22 pm Permalink

    Dobar izbor, čestitam i Nikoli , lp

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.