Nisi razumjela šta ti šapuće breza

pa si izgubila u nepreglednoj koloni

riječi koje marširaju kroz ovu pjesmu

pjevajući o usamljenoj zvijezdi

koja sija iznad visoke planine

na kojoj su nam se srele sudbine

Ja sam sanjar

i plašio sam se da se ne probudim

ako kažem nešto

a i ti nisi ništa pitala

i tako smo u neizrečenom refrenu

pronašli riječ sa pet slova

koja je popunila

prazninu u našim srcima

Tvoje oči su sačuvale svoj mir

gledajući me vješto, zagonetno

i njihov glas bio je jači od vjetra

dublji od svih rijeka

koje teku svemirom

Dok si plesala sa mnom,

mirišući na divlji zumbul,

u haljini od svjetla

između zemlje i neba

duša ti je bila otvorena

i ja sam vidio

djevojčicu koja sakuplja salvete

i sanja

proljeće u Parizu