Nekada davno imala je dom

bilo je to u drugom životu

sada u izlog pekare gleda

vjeđama skriva svijeta sramotu

 

U izlogu pecivo rumeno, slasno

vrijeđa joj nepce do oštrog  bola

sjeća se kad’ bi obitelj  cijela

sjela kraj bogatog,   nedjeljnog stola.

 

Sjeća se smijeha i i pjesme sretne

slutila nije da đavo vreba

pun slatkih riječi, napretka, pravde

repom je skinuo taj komad neba.

 

Zamrači Sunce lažna sloboda

nevidljive negve jače od mača

a lažnost riječi Novoga doba

nijedno ljudsko  srce ne shvaća.

 

Kroz staklo miris kruha ne stiže

osjeća  svakom  ga porom tijela

O Bože, mogu li pasti još niže

zar je ovo  Lijepa Naša  htjela?