Ovo je moj osmi život
na trećem kamenčiću
od Sunca na
Mliječnoj stazi.
*
Već stoti dan
Sunce ne izlazi.
Stegnuo led
otok Elsemere.
*
Pod medvjeđom kožom
sami ja i ti
pokraj nas miruju
saonice i psi.
*
Mamutska špilja
jednoga vijeka
bila je naša
postelja meka.
*
Na putu svile
opet smo se sreli
pustinja, vjetar
i pijesak vreli.
*
Na tvome licu
ožijak od noža
pod mojom rukom
ogrubjela koža.
*
U polju riže
bolesna od vlage
prepoznah tebe
oči tvoje blage.
*
Bio si ratar
i ribar si bio
pustolov, boem
u tebi se krio.
*
Vrti se Vrijeme
zatvara krug.
Opet si ovdje
ljubav i drug.
julija
Mihaela
Lav
08/10/2012 at 8:23 am Permalink
ova mi je jedna od tvojih boljih Marija, meni je posebna
puno naranči na tržnici života
08/10/2012 at 8:24 am Permalink
big like,,sjecam se pocetka i kraja ove pjesme,,jel bjese ovako duga il si ju nadostekala/?:)
08/10/2012 at 8:51 am Permalink
Odlična pjesma, pomislio sam da ćeš proći svih osam života kroz pjesmu 🙂
Neobična je, nisam još nešto slično pročitao, sviđa mi se ljubav koja traje potpuno prirodno vjekovima raznih života 🙂 Veliki pozdrav
08/10/2012 at 9:22 am Permalink
jako lijepo, ljubav u vjekove i za vjekove, kad se sve voli na i u njemu.pozdrav kroz polja riže,dok stihove niže
08/10/2012 at 10:24 am Permalink
Neću ti reći što si nekad bio, kaže mi Dvojnik, jer nećeš povjerovati, a ja to znam. Slušaj, svijet je dijete koje se igra, rekao je starogrčki filozof. A u toj beskonačnoj igri jedino mijena stalna jest. Kod čovjeka duša je zadana stalnost, a tijela koja uzima poput odjeće su koju iznosimo i odbacujemo da bismo odjenuli novu. Kad bismo znali kolike smo živote živjeli i što smo sve bili, svijet bi bio posve drugačiji… Naše je porijeklo božansko. Prapočelo, stvaralačko načelo ili jednostavno rečeno, Bog, izbacuje našu dušu u obliku iskre iz svoje Biti… i naša pustolovina – počinje ! Izuzetno si, Marija, lijepo kroz pjesmu živjela tih nekoliko života. “Stegnuo led otok Elsemere”. (Naježio sam se izgovorivši riječ Elsemere!!!). Ako se nekada sretnemo u brzom vlaku, ja kondukter (Karte na pokaz, molim), a ti spisateljica, ili ti liječnica na Rebru, a ja se po povratku s Marsa ozlijedim u metrou dvadesetdvomilijunskog Zagreba, i budem ti pacijent. Ubrzo otkrivaš da sam tvoj stric…
Pjesma me oduševila!
Veliki pozdrav, Marija!
08/10/2012 at 11:09 am Permalink
Slatko- neobična pjesma. Sviđa mi se …
08/10/2012 at 11:40 am Permalink
regresijski put u daleku prošlost može pokazati kakvi smo bili i zašto smo danas baš ovakvi – kakvi smo
tvoja prelijepa pjesma me podsjetila na to iskustvo (putovanje regresijom u prošle živote)…
08/10/2012 at 12:14 pm Permalink
Tko zna, ah nitko ništa ne zna
krhko je znanje
– Hvala svima na prelijepim komentarima na moj pjesmuljak 🙂
08/10/2012 at 5:48 pm Permalink
Ne budi Marija skromna ovo nije pjesmuljak ovo je Pjesmetina.Vrlo lijepo .Pozdrav.
09/10/2012 at 5:50 am Permalink
Marija, posebno lijepa ljubavna vanvremenska pjesma.
Gdje si sve bila ,što doživjela , osjetila i u taj isti svijet bajke i nas odvela.
Srdačan pozdrav!
09/10/2012 at 7:58 am Permalink
Uvijek me mučila misao, sanjamo li već proživljeno ili u snu biramo slike koje ćemo tek živjeti. Veliki pozdrav drage Štefi, Marissa. 🙂
09/10/2012 at 6:41 pm Permalink
lijepa bezvremenska pjesma 🙂 ljubavno putovanje kroz stoljeća, sve pohvale za ideju i izvedbu,Pozdrav Marija i 🙂
09/10/2012 at 6:50 pm Permalink
Jime, 🙂 🙂
20/10/2012 at 6:38 am Permalink
Nevjerovatno kako si splela pjesmu od vremena milenijuma postanka ljudi i danas i ništa se ne mijenja kad je ljubav u pitanju, nekad i danas 🙂
20/10/2012 at 7:18 am Permalink
Dinko, tko zna, možda je On tako uredio svijet. Stalno na nekom popravnom ispitu 🙂 🙂