Meni osmijeh ne treba
nosim ga stalno na usnama
zaleđenog od proljeća.
Šetali smo zajedno
umivenim obalama potoka,
zapletali grane vrbama,

bosim nogama
gazili cvjetnim livadama
rukama doticali oblake
vjetar nosili u kosi
dugu pronalazili u rosi
i bili jedno ,
osmijeh na mom licu
i ja u proljeću. Možda će već sutra nestati
ako ga jadi i nedoumice otope
pa se vrijeme u dosadu pretvori
a jesen samo kišu i sjetu podari.
Dobro znam da ću osmijeh
ponovo naći u sretnim mislima
što na djetinjstvo mirišu
i jeseni zlatne, blagorodne,
njih mi, nitko ukrasti ne može.