Do Hada.

Ne dopire
milosrđe…

Čuju se, čak,
neprestano…

urlanje, krici,
zapomaganje.

Tu Bog –
ne nailazi.

Odavno je,
digao ruke.

Pred Njime –
nema glume.

Kakva im
je kazna?

Karma,
kazuju.

Nesretnici
u mukama.

Hrđavi –
su taoci
beznađa.

Pročitaj cijelu poeziju

Tmasti oblaci ispuniše nebo

Čiste plavičnosti i spokoja

Kristalnost zraka

Mogla se rezati štapićem bambusa

I isto tako blagovati.

        .

Amon Ra

Amon Ra

       .

Odbljesak ohlađene ulice

Tutnjao je iza divovskog kamiona

U ulici bez junaka

(po kojoj bi dobila ime).

Razlijevala se dosada

I sjena neprivlačnosti

Nikoga na vidiku

U dolasku ili odlasku.

        .

Amon Ra

Amon Ra

           .

Koraci su odzvonili

Teškim čelikom

Prestali za zavojitom cestom.

   .

Amon Ra

Gdje je moj Nun?

Pročitaj cijelu poeziju

Obavještavamo zainteresirane da umjetnica Dijana Nazor Čorda ima  izložbu slika, tapiserija i objekata (stolaca) “Vidljivo-nevidljivi anđeli” koja će se održati u Zagrebu, u Napretkovom kulturnom centru (Bogovićeva 1), 3. 12. u 19:00 sati.

Izložbu će otvoriti povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Stanko Špoljarić.

U glazbenom dijelu će nastupiti poznati pijanist Hari Gusek.

Izložba je za posjetitelje otvorena do 31. siječnja 2025.

Dijana Nazor Čorda je je poznata kao prva slikarica koja je doktorirala područje infrared slikarstva, spoja umjetnosti i vrhunske znanosti.  Da podsjetimo o čemu se tu ustvari radi. Radi se o stvaranju dvostrukih slika; vidljivih i nevidljivih. Jednu sliku vidimo golim okom, a kada je osvijetlimo infracrvenim zrakama, vidimo i sliku koja se krije ispod vidljive površine. Budući da neke boje propuštaju infracrvene zrake, ostaju nevidljive. Druge boje ih ne propuštaju i zato su vidljive. Dakle, golim okom vidimo sliku koja nam se prezentira, ali tek kada se uključi infracrvena kamera, vidimo na istoj podlozi drugu, sakrivenu sliku.

Tema ove izložbe su dvostruke slike anđela. Onih vidljivih i onih nevidljivih.

Marija Juračić, prof.

Pročitaj cijelu poeziju

Susret u Vonderlendu duša kad predoseća,

Ostaju za tumača zagonetni stihovi,

Noći magične dok se odmotavaju snovi,

Eho predosećanja u danima proleća.

                          .

Tamo gde su ostali dani divnog detinjstva,

Začarane su reči pročitanog soneta,

Ako pesma dozvoli da se stih odgoneta,

Jasmin kad procveta u vrtu našeg kraljevstva.

                              .

Atelje u sfumatu, skulptura usred skvera,

Sonet za setni tango ponajbolji je razlog,

Multiverzuma dah da osetim se pesnikom.

                       .

Iza vrata prošlosti stih u čeljusti vetra.

Neznanka s krinolinom, večera pod venjakom,

U toj Ulici lipa jednog leta epilog.

Pročitaj cijelu poeziju

Ona govori u poeziji.

Sa stisnutim usnama

iza prstiju je sigurna.

Olovka u jednoj ruci,

modrice u stisnutoj šaci…

.

Kažu da je dom tamo gdje je srce,

ali ona živi u ustima

svojih ljubavnika….

.

Njenih kovrča crni pramenovi,

sjaje crveno pod suncem.

Sramežljiva je, ali se ipak smiješi,

razdvojenih usana buđenjem.

.

Oči su joj sinonim za ‘nikad’,

ali ona nastavlja govoriti ‘uvijek’.

Riječi joj se nalaze na zapešću

i govori glasom izdanaka,

poput šiljenja olovaka.

.

Ona voli s inteligencijom, tko bi prišao,

da nikad ne bi ožiljke primijetio.

.

Vijci oblažu joj kralježnicu,

koja se savija u mrežnicu.

Ponosna sa svojim,

ožiljcima kirurškim,

čita svoju poeziju,

kao da joj svila

kroz usne pada…

Pročitaj cijelu poeziju

Na pečeni kesten mirisala je ulica
vjetar je svirao melodiju u molu
promrzli prolaznik dozivao je
ime ljubavi koja je ostala
daleko u nekoj ravnici
u društvu nepoznatih lica
prve pahulje započinjale su svoj ples
sve se činilo tako jednostavno
a stigao je rat
i sve je ostalo zabilježeno u meni
Volio sam da putujem noću
zaostalim vozovima
da po zamrznutim prozorima
ispisujem stihove, tvoje ime
godinu rođenja
a nisam znao ni da postojiš
da u tvojim očima
boje juga sanjaju zvijezde
kad na prstima prolaziš kroz noć
dok spava grad
U brdima su me čekale magle
smrznuto lišće i neobrane jabuke
drugovanje sa tišinom
koja je kao kroz ključaonicu
ulazila u moju samoću
jer tada te nisam osećao u blizini
i srce mi je obuzimala tuga
od brojanja pustih daljina
Nisam pamtio dane
tek poneku noć
koju sam pretvarao u osmijeh
i zamišljao kako se smijemo zajedno
na klupi ispred kina „Manaki“

Pročitaj cijelu poeziju