Počujte, vi, empatične duše,
zaključke što mi um kazuje!

Pretjerano se žrtvujete, tlačite-
umarate, deprimirate, poništite.

Gubite sjaj predivne nutrine,
krila vam se neopisivo ruše.

Iscrpljujete sve zalihe energije,
u ambise besciljnosti ponirete.

Da, možemo mijenjati sebe
ali pojedince, apsolutno ne.

Poneki izgube čak i desetljeće,
ugađajući svima, najpogubnije.

Pritom zanemarujući svoje biće
-želje, snove, afinitete i potrebe.

Ne uviđaju niti tko su, što hoće –
zato ih ostali, oblikuju po svome.

Sve dok jednog dana ne ugasne
-plamen što ih je držao stabilne.

Tada se priča znatno preokreće-
te krenu maštati i živjeti za sebe.

Ključ svega jest samopoštovanje-
a ne biti zavoj, lijek za nečije rane.

Pročitaj cijelu poeziju

Čuj, valova huk

Ljeto nas žudno zove

u svoj zagrljaj.

Pročitaj cijelu poeziju

Neću pričati

Samo ću

Otvorit oči i

U njima ćeš nazrijeti

Zelenu travu

Sliku proljeća

Dah buđenja

Mirisne zumbule

Zanos

I ono najintimnije

Veliku tajnu

Malih ljudi

Nježnost na suprotnim

Stranama iluzije

Čežnju na udaljenosti

Gradova

Bliskost u istosti

Mostovi koji se raduju i

Sanjaju

Spajaju

Motivaciju budućnosti

Iz lapidarno neosjetljive

Sadašnjosti

Namreškani maštom

Odjenimo srca proljećem

I putujmo

Putujmo životom

Usporedo

Ako… ne ide

Drugačije

Pročitaj cijelu poeziju

Crtež: Slavko Pengov

Pri svakom spomenu Marulićeva imena brat i ja počinjemo teatralno deklamirati Juditinu “invokaciju“ /Libro parvo/, nastojeći pogoditi autentične staročakavske naglaske:

Dike ter hvaljen’ja presvetoj Juditi, smina nje stvore(n)’ja hoću govoriti;

zato ću moliti, Bože, tvoju svitlost, ne hti(j) mi kratiti u tom punu milost.

Ti s’ on ki da kripost svakomu dilu nje i nje kipu lipost s počten’jem čistinje

ti poni sad mene tako jur napravi, jezik da pomene ča misal pripravi. (…)

Da ti s’ nadasve svet, istinni Bože moj, ti daješ slatko pet, vernim si ti pokoj,

a ne skup trikrat troj divička okola, pridavši još u broj s kitarom Apola…

Riječ je ovdje o “zazivu“ tipičnom za gotovo sve europske vergilijanske epove, pri kojem se u pomoć priziva kršćansko božanstvo Jehova, a ne devet antičkih TUM PECCET– múzā, s predvodnikom im Apolonom.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Veličinu stvaralaštva Marka Marulića, kako Glas koncila zbori, potvrđuje činjenica da je ThomasMore čitao Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine u tamnici neposredno pred pogubljenje 1535. godine. S one strane Jadrana spominju ga kao hrvatskog Dantea, kojem je figura također nabijena snažnom patriotskom simbolikom i napominju da se sam Marulo, u pismu iz 1501. upućenom svom prijatelju Coriolanu Cippicu, najavljujući objavljivanje Judite, izrazio ovako: “Napisao sam djelo na našem materinjem jeziku, u rimama, podijeljeno u šest knjiga, koje sadrži priču o Juditi i Holofernu. Skladano je, poetskije; dođite i vidite ga, reći ćete da je jezik još uvijek rob svog Dantea.”

Pa tako, bez obzira na vrijeme koje dolazi i prolazi, države koje nastaju i nestaju, političke opcije koje ne opstaju, Marulić  je uvijek bio, a vjerojatno će i ostati – otac hrvatske književnosti.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Ne pali svjetlo, noćas

me prepoznaj po koraku

dok obučen u tvoju sjenku

sakupljam mjesečevu prašinu

po tvom sokaku

Iz mojih riječi pašće kiša

u kojoj ćeš prepoznati dobro

kome je trebalo mnogo vremena

da sazrije u meni

i postane nježan cvijet

Kao noćni leptir

kružim oko tvog prozora

zovem te da zajedno gledamo zvijezde

kojih je tako mnogo da se ona

koju tražimo izgubila

Ova noć se nikada neće završiti

i ti češ zauvjek biti

moja mala djevojčica

kojoj donosim višnje zimi

kojoj pišem pjesme

koje niko drugi ne umije da pročita

Biće kao u bajci

sakupićemo uspomene iz djetinjstva

kojima se neprestano vraćamo

i posuti ih kapima kiše

da iz njih iznikne zaboravljeni biser

Dodirivaćemo se promzlim rukama

tražeći put do srca

u kome sve počinje

i sve  završava

Pročitaj cijelu poeziju