Onoj koja je bila
-bijela udovica..

Ženi što je čekala,
-strepjela i molila.

Nikada dovoljno
voljena, uvažena.

Podnosila je tihi
– teror supruga.

Nakon te četiri godine
samoće i druge šanse,
shvatila je da ga mora
ostaviti – krenuti dalje.

Još tapka na mjestu,
kradom briše suze uz
– gorak okus odluke..

Ali zna da nije niti
-malo pogriješila.

Pružila mu je dušu,
srce, razum i tijelo.

Suludo, uludo se –
nadala čudu, a ona
se rijetko događaju.

Živote surovi, mi
smo pijuni u igri!

Uništeni – do temelja,
sa zemljom sravnjeni.

Pročitaj cijelu poeziju

Marija Juračić: Kraljević i Matoš u krvotoku Pariza

Pročitaj cijelu poeziju

Olujne noći posjetiše snove,

U zamoru tijela što beživotno leži,

U njemu borovi se njišu i plove,

Lijepe iglice po vjetru što bježi.

 .

Zvižduk vjetra i sile noći crne,

Jezu stvori s neonskim svjetlima,

Pa leptir noćni tamom se ogrne,

Lupetajući u njih svojim krilima.

 .

Hodeći mokrim stazama grobnim,

Potražih si ime među strvima,

I snom bešćutnim od kosca pokošenim,

Vjetrom zarobljen u životnim granama.

 .

Lomeći ih sve, jednu po jednu,

Da ponese me taj dašak posljednji,

Da uhvati i zagrli mi dušu peludnu,

Da ne padne s krošnje žive

 u blatnjavu raku bijednu.

 .

Kad mogao bih dušu si dotaći,

Tješio bih ju da ne pati,

jer utjeha bila je ovom tijelu,

za života cijeloga i još par sati.

 .

Izdahom, slobode duša se domogne,

Pogleda dolje i zgrožena pobjegne,

Al’ snovi sjećanja u njoj se pomole,

Jer molili su zajedno ispod kože gole.

Pročitaj cijelu poeziju

U džepu noći sjaje zvjezdani taliri
i Mjesec k’o dukat plovi po nebu
duša se sa svojom sudbinom ne miri
ispisati misli sad osjeća potrebu.

*

Srce treperi, predaje se muci
teška je ruka dok olovku drži
kao da je trnje u njenoj ruci
pa ju boli, ne može da izdrži.

*

Riječi kaplju na papir sa duše
bole, peku kao oganj živi,
kule se od karata pred očima ruše…
Srce žali, a koga da krivi:

*

Sebe, jer je ludo vjerovalo,
sudbinu, jer je takva bila,
život, koliko ga je ostalo
dušu, jer je znala, a sve krila?

*

I noć polako svoj kaput svlači
suze su slane oprale riječi…
jutro se kroz prozor dovlači,
nedovršena pjesma tišinom ječi .

*

Prazan je papir, bez jednog slova
pjesma vapi za ponekim stihom
al’ ostaje gola, bez naslova
na starom stolu, u uglu tihom.

*

Možda će jednom manje boljeti
možda će se riječi roditi same
možda će srce opet voljeti
kada se jutro izvuče iz tame .

Suzana Marić 20.7. 2025.

Pročitaj cijelu poeziju

Upoznati ću vas sa svojom boli
Onom koja u meni gori
.

Sa dušom što se u prah pretvori
I istinom koja nikada ne govori
.

Sjedenje i plakanje na klupi u parku
I sjećanje, koje blijedi u mraku
.

Nož u ruci, traži svoj spas
I postiže ga u ovaj čas
.

Koža se u krv stopi
I put pronađe u ovoj utrobi
.

Oh, kako li je slatka i snažna ta bol
Koja se u nju urezala svaka kob
.

Posljednja nada, vrištanje u sebi
Da me barem netko zagrli i utješi

Vožnja po gradu, nemirni snovi
Bježe od vas i mene, u ovoj hladnoj sobi
.

Sve vam opraštam i mir vam svoj dajem
Da dobijem još jednu priliku,  barem
.

U dušu se, kroz maglu, ušuljala tama
U njoj leži moja karma
.

Sad sreća , sad bojazan
Pomalo moralan,  a opet nakazan
.

Pamtit će te riječi moje, što se kroz glavu tvore
“Živjeti ću još uvijek, i kad se moje oči sklope!”
.

Vedran Zelenika

Pročitaj cijelu poeziju

Zagledana u tebe, tražim se u tvom pogledu;

tražim se i svemiru postojanja,

među zvijezdama orošenim suzama.

Više se ne pronalazim,

jer ti skrivaš pogled…

Tvoje oči traže put bijega, nova prostranstva…

Bol, izgubljenost, skrivena nada ukorijenjene su u maslinastim dubinama.

Ne skrivaj pogled od mene!

Ne skrivaj taj tjeskobni strah koji te nagriza, koji te lomi iznutra!

Ne skrivaj bol iza suza!

I ta suza prepuna soli, bode te.

Bole kristali razbijenih snova, još u povojima ukradenih iz naručja sreće.

Ne! Ne skrivaj pogled od mene !

Samo ja ga pročitati znam…

Samo ja poznajem tu dubinu u kojoj su zvijezde potamnjele-izgubile sjaj.

Dopusti mi, da obrišem suzu, maknem taj crni veo sa kapaka tvojih .

Dopusti mi da uklonim oštre kristale boli i sjećanja …

Traženja prošlosti …

Dopusti mi da ti melem utjehe stavim na povoje i zaliječim bolne oči.

Dopusti mi da te pogledam, skrijem se kao nekada u tvom pogledu i pronađem mir za tebe i sebe.

Ne! Ne skrivaj pogled od mene!

Ti nemaš krivnju na svojoj duši.

Ti si samo izgubljen u: međusvjetovima dobra i zla, prošlosti i sadašnjosti, dana i noći …

Pronađi se! Ne skrivaj više pogled od mene !

Pročitaj cijelu poeziju