Inspirirano Đulabijama Stanka Vraza

                   .

U vrtu tišine cvatu mi misli,

svaka je tvoja, svaka te zna

Na listu ruže pišem ti ime

da ne nestane s dolaskom sna

             .

Ptice mi šapću tvojim glasom,

vjetar mi nosi tvoj davni smijeh,

a srce moje, umorno, samo,

u tebi traži posljednji grijeh

              .

Ako se ikad vratiš iz sjene,

naći ćeš mene gdje sam i bio:

pod starom zvijezdom, kraj iste staze,

još uvijek onaj što te je snio

Pročitaj cijelu poeziju

Smrt je slomljena ljuska života,

već sutra će izroniti duša njegovatelja

iz saveza samilosti,

dok bezvremenski taktovi recitala,

melodično kaplju s vrhova prstiju,

nježnim dodirom crno-bijelih tipki.

.

Dojam ushićenja

krasi zarobljene umove.

Staklene oči, kao u lutka,

s neznanjem o životu bit’ će sahranjene.

Osakaćene,

besmislenim mučenjem

umorne smrti…

I jednostavnim pitanjem;

Nasljeđe? Kome preživjeti,

ipak, nitko nije pošteđen smrti.

.

Glazbenik svira pjesmu svanuća.

Duše bruje iz kolabriranih pluća.

Rane od bježanja Alelujom umirene.

Očišćeni tabani plešu dostojanstveno,

za pročišćene uljem lavande…

.

Anđeoska melodija ushićuje

od smrtnih klaunova.

Orkestrirani darovi

pretočile ludost iz prošlosti.

A ruke njegovatelja,

oslobođene dužnosti,

dadnu čovjeku s ljubavlju života,

da ponudi sebe, kao žrtvu žrtvenika.

.

Na starom klaviru, niz hodnik,

svira kao stroj, prašnjavi glazbenik,

koji krvari i diše život cijeli.

On predaje nebesku pjesmu spasenja,

Plešući prstima,

koračnicu melodije smrti,

za srca koja lete kući i dolaze mrijeti,

gdje je nada vezana za krhka obećanja.

.

Dakle…

Mogu li ostati lucidan, dovoljno dugo…

I gledati izlazak sunca

iz svog kreativnog uma…

Dovoljno dugo, dovoljno dugo,

između krhkih obećanja

i svog Nebeskog suca…?

Pročitaj cijelu poeziju

Uz muziku sa starih ploča

zaspao sam u tvojoj kosi

na pragu jeseni

daleko od zavičaja

u nepoznatom gradu

Mjesec je izveo zvijezde u šetnju

hor cigana

poklonio im je serenadu

a ja sam sanjao

da otvaram vrata

dalekom putniku

koji priča

kako je jedne jeseni

ispod samotnih oblaka

lovio stepskog vuka

i tako krao svoje vrijeme

Još uvek sam tu

možda se plašim

da se probudim

da ne dosanjam svatove

koji panonskim ravninama

kao krijesnice lete

možda se plašim

da mi se osmijeh ne vrati

i da neću znati

na nebu prepoznati boje ljubavi

možda se plašim

da ću zaboraviti da sanjam

i u snovima i na javi

Pročitaj cijelu poeziju

Melodije klize sa žica
Poput prvog snijega:
Meko, podatno
Stapaju se u jedno
Obavijajući jedna drugu
U čvrsto isprepletenom
I neraskidivom duetu.
.

Dugi niz nota se nastavlja, klizi
Grleći se, uzdižući se i padajući,
Uzdišući nježno
Gotovo bolno jecajući
Nadopunjujući se u divnom skladu
Uz još jedan list partiture.
.

Još jedna savršena tapiserija zvukova
Sačinjena od čeznutljivih niti
Koji dišu, jecajući plaču
A strast žice grije.
.

Gore, drhte u ekstazi melodije
U posljednjim akordima uzlet,
Pa tih smiraj…
Utihnule su zvučne kaskade
Poput ljubavnika
.
U zimskoj noći.

.
S:K:M

Pročitaj cijelu poeziju

 Ne nastojim skupljati

lišće vjetrovitih dana.

Život je više

od brojanja grana,

golih, naspram neba.

Ne postoji dešifriranje

značenja tišine.

Sva kazivanja se nalaze

u tome gdje osjećaji leže.

I prečesto leže iza maski

koje smo sami napravili…

Umjetnost je naučiti,

osjetiti istinu iza laži.

.

Predemo tako,…,

veličanstvene istine,

kao da smo sve to.

Ti prekrasni izvezeni ljudi,

a nikad zapravo nismo.

Mi smo gospodari lutaka

svojih životnih priča…

Fiksna točka,

pravi sjever naspram juga,

u našoj konstelaciji zvijezda,

želeći vjerovati kako su nebesa stvorena

da oko nas kruže.

A smo samo jedna,

od bezbrojnih točaka svjetla,

koja daleko od nas svijetle.

.

I zato, pustite mi vjerovati,

nemoj me zadiviti,

samo pustite me…

Tako probuđen na atome,

reći ću, neka tišina zadrhti

na dodir riječi koje

tvore moj bezdan samoće.

.

Tiho poklonit ću svoju prisutnost

i tijeku vaših bića dat ću bitnost.

Neka vaš pogled mreška površinu

svega što sam mislio da znam.

I dok „šljivite“ moje dubine

u mješavini vode i vina,

osjetite difuziju svega u jedno,

a ne neku dramu, koju smo igrali opsjeno.

.

Ljubav je ljepota sljepoće,

zato molim, pustite me da slijep budem.

Dajte da vas osjećam u polaganom

omekšavanju svojih sjena,

jer dok tama odlazi,

toplina se diže u njenoj blizini

polaganim stupnjevima.

.

Osjećaji pletu svoje jake uzice

i rastu udubljenja…

Barem tako osjeća moja duša

u ovoj predugoj igri života.

Dopustite mi da vas vidim onako

kako se ljepota osjeća,

a ne kako se drugi pretvaraju

da vas poznaju

i meni prikazuju…

Pročitaj cijelu poeziju

Volim život i kad sunce grije,

kad mi svjetlost donosi svaki novi dan,

zahvalna otvaram oči svakom novo jutro,

i ljubavlju se umivam.

            .

Volim ga i kad ne teče sve glatko,

i kad udari najjače što može,

kad mi srce rani do iznemoglosti,

kad mi da do znanja koliko težak biti može.

                          .

Zagrlim i svaki izazov pred koji me stavi,

i ne odustajem, jer to sam ja,

neka me stavi pred sto izazova,

i dalje voljeti ću ga.

           .

Život je samo jedan,

tko sam ja da ga slabošću gazim,

ne može mene poraziti on,

jedino sama sebe mogu da porazim.

                    .

A to sebi ne dopuštam, ne,

jer znam da svaki dan od zlata više vrijedi,

zato živim život punim plućima,

i ne dam svojoj snazi da izblijedi.

               .

 Tu sam s razlogom,

imam svrhu svoju,

ljubav mi je bitna na svakom polju,

jer bez ljubavi nema ni života,

zato ga volim jer život…to je ljepota!

Pročitaj cijelu poeziju