Ponekad, kad probude se vode

i zamiriše bagrem bijeli

pronađem staze što do srca vode

pređem liniju što noć od svjetla dijeli

Tišina, tišina me ispraća

I krenem, tako, putem

kojim se rijetko ide

slijedim tragove do

grada sjećanja

na putokazu tvoje ime piše

Tišina, tišina me ispraća

Na dlanu nosim usnulu zvijezdu

skrivam je od čuvara  vremena

začuđeno gledaju me ljudi

Tišina, tišina me ispraća

Pročitaj cijelu poeziju

Pod bijelim suncem osluškujem zrenje grana

U meni se budi nemir zrelih smokava

U krošnjama šušti zlatna težina plodova

Cvrčci mi pod kožom pletu mrežu od vrelog sitnog zlata

                                  .

U plodu se skuplja toplina spora tamna

Sok se do granice šutnje zgušnjava

Iz ploda izlazi spora, gusta svjetlost

i cijedi se niz prste kao med što pamti vrućinu dana

                               .

Breskva Ti se pod prstima otvara,

na strani okrenutoj suncu dozrijeva

U kokosu Tvoga ljeta šumi zatvoreno more

i njiše slanu tišinu među vlaknima.

.

Dok Te gledam, u meni agava skuplja sunce u oštrici lista

i sok se u meni penje, gust i neobjašnjiv

tijelo se puni ljetom koje se ne da zaustaviti

                                .

Pod noćnim suncem što se u moru gasi

ležim kao pijesak udišući tamu borova.

U meni se more lomi o stijene tišine.

.                     .                                   .

i svaka kap soli pamti oblik tvoga daha.

Oleandar se otvara u sjeni mojih usana,

gorak i bijel, kao ljiljan što se otvara u vlastitoj svjetlosti.

Pročitaj cijelu poeziju

Nebo je noćas olovno i teško

i mada je vedro, zvijezde gube sjaj,

u duši divljaju orkani i bure,

valovi se pjene;  je li ovo kraj?

                    .

Što je bilo jučer, što će biti sutra?

Slapovi pitanja ruše se na nas.

I dok uzalud odgovor tražimo,

kasno se sjetimo živjeti danas.

                     .

Slike nas prošlosti sustižu i gaze,

strepimo pred onim što donosi dan,

sa zebnjom lutamo pustinjama misli;

hoće l’  nam se ikad ostvariti san?

                      .

Dok nas tako biju ničeg vrijedne sumnje

pa  kroz slast života prolazimo sjetni

 tragajuć’ za srećom, ljuti na sudbinu:

razmislimo malo, možda smo već sretni.

Pročitaj cijelu poeziju

Kroz oblake zraka sunca izviruje

svjetluca na površini  plavetnila

sa morem se miluje, sol u zraku miriše

zraka sa tišinom ljubavlju isprepletena

pogled u nebeske dubine dopire

vječnost trenutke rasula u očaravajuća jutra

galeb pod nebom kao da luta

 krikom svojim istinu mi prošaputa

dušu mirom omamljuje

čujem, danas je novo sutra…

Pročitaj cijelu poeziju

Sjećam se kao malo dijete,

svake suze, straha, rakete,

sivila koje rat donosi,

i osmijehe, djetinjstvo, mir odnosi.

                         .

Sjećam se, u podrumu sam bila,

na majčinu krilu suze sam lila,

imala sam godine dvije,

no znala sam da nešto dobro nije.

                        .

Te uporne, strašne sirene,

tako malenu strašile su mene,

podrum stari naš dom je bio,

suze i bol u sebi je krio.

                  .

Nismo znali hoćemo li dočekati sutra,

kakva će nam biti nova jutra,

bili smo na keksima i mlijeku tada,

dok polako nam je nestajala svaka nada.

                         .

Da ratovi će stati, prestati više,

da ćemo osjetiti život kako miriše,

veliki je strah živio u nama,

besramno se nad nas nadvila tama.

                            .

I prestalo je, sirene su nestale,

ali mnoge suze teći nisu prestale,

i dan danas teku suze mnogih žena,

jer njihovih najmilijih više nema.

                      .

Rat im je oduzeo jednostavno sve,

nekome djete, muža, ženu, roditelje,

netko se nikada kući nije vratio,

nedužan je tuđju pohlepu platio.

                        .

I sada kad sam odrasla, ne shvaćam, ne,

kako svatko čovjekom naziva se,

čak i onaj zbog čije ambicije životi stradaju,

i mnogi životi nedužni padaju.

                      .

Sjećam se a voljela bih da ne,

da mi trag boli čvrsto potisnut je,

ali on postoji bez obzira na godine prošle,

nisu bolje ni ove što su došle.

                   .

Svaki dan netko sebi za pravo uzima,

da nečije djetinjstvo, mir, slobodu oduzima,

ma tko je taj koji skida osmijehe s lica,

nitko drugi nego samo kukavica!

Pročitaj cijelu poeziju

Nema djeda, niti bake,
Gdje li su se danas skrili?
Eno, love sad oblake,
Nestašni su danas bili.
.

Trče hitro sad livadom,
Kostobolja im ne smeta,
Baka mi se čini mladom,
Ko da joj je dva’est ljeta.
.

Udarili niz livadu,
Niz brdo se šprintom dali,
Zatekli se pak u padu,
Niz brdo se skotrljali.
.

Djed na travi glasno stenje,
Sve mu nešto krcka, boli,
Baka se po njemu penje,
I Bogu se dragom moli.
.

“Diži dupe s trave, stari,
Makni ruku, što me pipaš,
Nismo mi za takve stvari,
Ne želim ni da me štipaš!”
.

Deda gleda sav u čudu,
Ne vjeruje ušima,
Gdje je naš’o ovu ludu,
Nešto s njome baš ne štima.
.

Stenje deda u toj muci:
“Diži, baba, dupe svoje!
Još sjediš mi na ruci,
Polomit ćeš kosti moje.
.

Kao tenk si od tri tone,
Drobiš tamo gdje pritisneš,
Živo meso mi potone,
Kada me ovako stisneš!”

.

SUZANA MARIĆ

Pročitaj cijelu poeziju