Postojanje je percepcija…

Jedini odgovor na to,

A koji ima smisla, jest, „tada“,

ja postojim…

Percipiram, dakle jesam.

Budan sam… Spavam …

Ipak… Ja sam ono,

sanjanje i san.

Ogledalo mene je moje.

Ja sam ogledalo, biće, slika.

Sanjam budan…

Postojim…

.

I kad obrisao sam oči od sna,

san me prožimao…

Poput „astral-hangovera“,

epskim udjelom mamurluka

u stvaranju jedne

fraktalne lude.

.

I tim epskim udjelom mamurluka

osjetim dobar,

jutarnji pogled u ogledalo…

Pogled u sebe…

Prepoznavanjem stvarnosti

i svega što i kako se činilo…

Pojedinačno,

a opet jedinstvom u srži.

Među mnogim,…,

i onom, pred kojim

zrcala se razbijaju

u bazenima percepcije…

.

Treća strana uma je arbitar

koji odbija odlučiti o tome…

Koje vruće sjedište,

moja želja u realnosti

treba da posjedne?…

.

I uz jutarnju kavu, zaklinje se,

„Sa tvojim sam dahom“ …

Drveću razbijam svjetlost …

ili lišće, ili njihov raspored,

ili samo zato što bila bi zahvalna

za jučer, danas, sutra,

ta, moja percepcija…

.

Pročitaj cijelu poeziju

Objavljen je roman Davorke Mušice “Krupije”. Roman o jednoj mladosti koja je tražila svog “Gospodina Savršenog” možete pročitati na ovom linku:

https://drive.google.com/file/d/19uWzS9onH2m_DYOIL_3

5QC97g0yumhUT/view?usp=drivesdk

Pročitaj cijelu poeziju

Pjesma je posvećena Ljudevitu Gaju

U vremenu kad se govorilo tuđe,

a mislilo potajno,

on je slovo uspravio

kao tihi otpor

               .

Nije nosio oružje,

nego znak iznad glasa,

da riječ ostane svoja

i kad je svijet nije priznavao

                .

Iz razlomljenih govora

sastavio je ime naroda,

da se prepozna u sebi,

a ne u tuđim granicama

                .

„Jer narod koji ima jezik

više nikad ne šuti!“

Pročitaj cijelu poeziju

Neka živi mir,

a ratovi neka stanu,

bol i tuga nisu nam u planu,

samo ljubav neka svijetom diše,

i tragove zla neka slobodno briše.

               .

Zalažimo se za mir u svijetu,

jer dosta se već prolilo krvi,

nije bitno tko si ni odakle si,

ne moraš biti ni u svemu prvi.

                    .

Nedužni životi stradaju sve više,

sve zbog zloće koju ljudi dijele,

kome je rat još donio dobro,

zar nije ljepše kad se ljudi vesele?

                        .

Politika, ideali, želja za vlašću,

neopisiva težnja za moći,

sve to dovodi do rata,

do boli koja teško da će proći.

                  .

Tko god je gladan moći bio,

živjeti je zaboravio,

sretan ne može biti, ne,

tko čovjek nije i ratuje…

.

Mir u svijetu…samo to nam treba,

ratovi nose samo bolne rane,

težinu na duši, izgubljene živote,

i oči vječno uplakane .

Pročitaj cijelu poeziju

Rima je ogrlica iz muzeja,
Krunica bižuterijskog zlata,
Plastične žice, hrđajučeg čelika.

Lijepa riječ u trajanju uvodne špice,
Nekog filma za vlastitu korist
Već viđen ulet za na silu
Svima se svidjeti

Kao goli car
U biranom luksuznom
Odjelu izglancan

Kao budući zatvorenik,
Već u lisicama
U pratnji policije pokušavajući
S prolaznicima sklopiti
Poslovnu suradnju

Pročitaj cijelu poeziju

Dušo moja, želim ti reći
trnoviti su putevi ka sreći
I još nešto, milo moje
Nisu sve duge iste boje.
.

Zato te molim, da dobro paziš
Kako kroz trnje i kamen gaziš
Da te rane ne dozvoliš
I nedaj srcu da uzalud voliš!
.

Poslušaj, srećo, savjete moje
Ljubav se živi kad vole dvoje
Kada se osjećaš k’o ptica u letu
I za njega si sve na ovom svijetu.
.

U životu čovjek često shvaća
Da kompromise ne prihvaća,
Nego se bori za ono što voli,
Iako borba ponekad boli.
.

Poruku ovu s tobom dijelim
Jer ti beskrajnu ljubav želim
Hodaj mila, samo po cvijeću,
Jutrom svakim ti zagrli sreću !

Suzana Marić 13.1.2026.

Pročitaj cijelu poeziju