Počinje tiho.
Zaboraviš miris trave poslije pljuska.
Pustiše ich da ti polome snove.
I lažu – to su bile samo igračke!
.

Pod nogama – suha zemlja, bez mirisa kiše.
Svjetlost dana? Obična satnica.
Sloboda se skuplja, godine te ne dotiču,
horizont prodaš za zadimljenu birtiju!

U čašu! Gdje se začinje uvijek isto –
tamo gdje nemiri divlje oluje prave!

                         .

Nema suza. Nemaš čime!
Samo trgni tu masku, popravi je na licu,
da onaj preživjeli u tebi… ne prepozna mrtvoga!

I klečiš! Na mračnom odru klečiš,
prestravljen od vlastitog, bezimenog lica!
Kupuješ spasenje lažnim osmjesima,
dok ti hiljadu maski, umjesto doma,
nude to hladno, prokleto utočište!

                          .

A ljubav u   proznim danima
Ljubav je bojno polje tišine!
Rov! Iskopan između povjerenja i izdaje!
.

Pogledaj se!
Klečiš nad odrom vlastite čistote!
Ti si i pokojnik! I grobar!
.

Razapet! Između onoga tko si mogao biti
i ove gomile maski koje nosiš!
Pa se nadaj… da nitko neće primijetiti…
Da ispod njih nema nikoga!

Pročitaj cijelu poeziju

Iz stare fotelje na kojoj doručkuješ

ručaš i večeraš, zadužuješ svoje sitne očice

da brzinom svjetlosti detektiraju

i najmanji tračak mogućeg dima,

preobražavaš se u Tifona ili Kampu današnjice,

pališ svoj oganj mržnje

spreman, možeš početi bljuvati vatru,

ispustiti svoj vulgaran stav, napokon

izbaciti sve one riječi uvrede kojih si pun,

začiniti sve nesvakidašnjom sočnom psovkom,

neprimjerenom provokacijom ili makar,

ako ti nije dan,

pokušati podmetnuti toksičnu gadariju koju će masa

popiti, uključiti se kao muhe na drek.

                       .

Kad se dovoljno zahukta pa pojavi se

ipak netko tko zna kako ti začepiti

ta pogana usta, ti se naravno, povlačiš

zavlačeći se sve dublje u svoj mračni svijet fotelje

postavši onaj od prije komentara

-mali, frustrirani beskičmenjak

koji nema ni ime

ni prezime

Pročitaj cijelu poeziju

Ugledam Stipu gore 

Na krovu i doviknem mu da se

Spusti i da mi kaže novost koju.

A on se okrene

I sa mnom pričati 

Ne želi,ima nešto

Što ga s one strane

Veseli.

Uzvikne glasno

Da mi bude jasno           

Raspoložen sada

Za priču nisam

Krilo me boli

U trbuhu mi kruli

A tamo dole

Vidim malo hrane

Taman da mi u kljun stane.

I zamahnuo je 

Krilima i pustio

Uzvik

Idem sutra na

Kamenjak

Tamo je svježiji

Zrak i plavetnilo

Svuda gdje ti oko

Seže,pa pratim i ribarske mreže.

Tamo mi u trbuhu 

Ne kruli i svi su

Već tamo za 

Mene Stipu čuli.

Dođi sutra tamo

Pa ćeko popričati

Više malo,a sad mi

Je samo do hrane

Stalo.

I samo se kratak

Uzvik čuo

Laku noć ti želim

Sutrašnjem danu

Se baš veselim.

Pročitaj cijelu poeziju

Naškurilo se nebo,

na more se jidi.

Beštimije i karge.

Lampaju gromovi,

pjene se vali.

Dišpetozni su i jalni,

ka i judi.

Pročitaj cijelu poeziju

Ovu pjesmu, kao u staroj sehari,
čuvam u svom srcu
i samo ponekad, dok uz svirku cigana
žalim za dobrim danima,
puštam je da odleti
do jedne ulice u malom gradu
na kojoj sam budan sanjao
kako sam jedne jeseni
ispod samotnih oblaka
lovio stepskog vuka
Teško je boriti se
sa vremenom na tom mjestu
tako krhkom i punom uspomena
koje me lome i ušutkuju
koje me varaju i kradu
unoseći nemir u moje srce
Sada kada me maska ljepote
definitivno prepušta provaliji usamljenosti
neuhvatljive uspomene,
koje kroz dušu prodiru u moje tijelo,
kao staro melanholično sunce
obasjavaju ljepotu minulih godina
Bježeći od tuge
lutam pokislim prostranstvima
izbjegavajući zvijezde padalice
i tople sobe
u kojima bi se moglo pronaći
vrijeme mladosti
i zaboravljeni refreni
koje sam učio napamet
Ponekad poželim
odreći se svojih pjesama
i svojih godina
pokajati se za sve neizgovorene riječi
prkositi sjećanjima
pustiti kiše da pjevaju umjesto mene
i pronaći dječaka u sebi

Pročitaj cijelu poeziju

Nisam na prodaju

Al’ uzeo bih što mi daju

Kao fol poštenje mi nema cijenu

Da mogu prodao bih i vlastitu sjenu

Poštenje je kao gumb na kaputu

Dok ideš izgubiš ga po putu

Možeš bez njega, nije to zrak

Poštenje vrijedi i kad najveći je mrak

Jer poštenje uvelo je cvijeće

Tko je pošten, izgleda, nema sreće

Očito samo dobre, naivne budale

U lončanicama kao cvijeće gaje ideale

Poštenje je, eto, karta za siromaštvo u jednom smjeru

I zato izgleda da je bolje

Kad nepoštenje nema ni granicu, ni mjeru.

Pročitaj cijelu poeziju