Suzana Marić “Ne zatvarajte oči”
Vrata pakla su se otvorila
Zvijer je rikom progovorila
Plamenom huči, oružjem zveči
Jauk i vapaj sad svijetom ječi.
.
Radosti nema, nevini ginu
Majka ne sprema doručak sinu
Već ga na svoje grudi privija
I u pogrebno platno povija.
.
Srce puca, plač odjekuje
Samo se tutanj mukli čuje
Ni ptice, ni zvijezde, ni Sunca nema
Kataklizma se teška svijetu sprema.
.
Ne zatvarajte danas svoje oči
Ako možemo ikako pomoći
Jer moćnici nas u pakao vode
Krenuli su oni u ratne pohode.
.
Nestaje narod, kuće, gradovi…
Pa koji ste vi nesavjesni gadovi!
Uništiti ratom svijet cijeli
Zato što se vama ratovati želi.
.
Recimo “NE”, krvi i ratu
(Možda smo već u zadnjem satu)
Budimo bar malo svjetlo svijeta
Za miran san svakog djeteta.
.
Suzana Marić
Spomenka Krebs “Sjaj u mojoj krvi”
Za moju baku
.
Nije bila neka daleka svetica od kamena,
bila je kruh, sol, sunce.
U njezinim očima ležala je duboka mudrost,
koja nam toliko nedostaje u ovom bučnom svijetu danas.
Bez titula, bez pompe, sasvim jednostavna i tiha,
liječila je ljude na svoj sveti način.
Njezine ruke, grube od rada i vremena,
bile su melem za duše, dajući utjehu.
Kad me je dotaknula, sve je postalo tiho,
jer je svjetlost kroz nju imala samo jednu svrhu:
da ozdraviš, jer Bog to želi.
I ta svjetlost, koju je tako velikodušno davala,
doseže daleko izvan vremena
i daleko izvan njezina groba.
Danas to osjećam kada držim olovku,
kada svojim riječima topiim mostove.
To je njezin dah koji puše kroz moje retke,
to je njezina molitva koja nikada uistinu ne blijedi.
Nisam sama kada pišeem u mraku,
jer, znam, da zauvijek ostati njezina unuka,
njezin odjek.
Rijad Arfović “Pustiću sjećanja”
Pustiću sjećanja da izčeznu
u maglama jesenjeg predvečerja
prema usamljenom ostrvu
a ja ću zanoćiti u krčmi
oslonjen na pjesmu

