Јesen se uvlači

U zapadnu sobu njenog kaputa

Ona voli јesen

Na maglovitim rubovima јezera

Gde iz magle raste samo kućica za gluhoneme ptice

Dva broјa manja od orginala

Naopačke okrenuta

Samo u јesen

Samo u јesen

        .

Njena sazvežђa osvetljavaјu ulice Firence

U kišne јesenje noći

Dok miriše na huk naјјužniјeg mora

Njena kosa

         .

Njena sazvežđa    

Znam

Znam

Na moјoј ih јe koži crtala

U јesen

U јesen

Pročitaj cijelu poeziju

Kad bi samo mogla vratiti neke ljude,

vidjeti opet, njihova lica

topla

da ugriju dušu, da ničem

srećom u oblacima

posve sigurna u riječi izgovorene,

posve zaštićena u čistoći njihova srca,

usmjerenog daha

jedino prema ljubavi.

               .

Kada bih samo mogla vratiti vrijeme

bezbrižnosti

zamotane u iskrenost otakanih tekstura

                  .

njihovih bijelih duša

ono iznutra

bilo bi, opet živo,

odjeveno u dragost igre  krijesnica srca

              .

koje putuju mostom misli i riječi,

spajajući dobro

sa još boljim.

        .

Ovako,

utopljena med beskrvnosti lica

plutam sadašnjosti zaključana.

           .

Iskrena jedino

u ispovjedaonici milosrdnog bijelog papira

koji duše šutljive,

jedini

ne nosi privid

vjerovanja.

Pročitaj cijelu poeziju

Počeo je snijeg lagano

Nisu zime ni tako loše

One bude čežnje

U njima je sve ljepota

I plamteće tvoje oči

Šetali smo zaljubljeno

Uz mene si sretan, znam

S tobom sretna sam i ja

Onda se čuo tvoj glas

            .

…lijepa si na suncu

isto ko u rosi

volim te

lijepa si i zimi

s pahuljom u kosi…

Pročitaj cijelu poeziju

Vrijeme je rijeka divlja i prosta

Bez obala… bez ijednog mosta

I nitko ne zna kad ona posta

Ni kad će joj divljanja biti dosta.

.

Vrijeme je rijeka divlja i mutna

Što dane i noći bez milosti guta

Rušeći brane sa svoga puta;

Prkosi svemiru obijesna, ljuta…

.

Vrijeme je rijeka varljivog sjaja

Što života niti kida i spaja,

Račune teške sa sudbinom zbraja,

Kuca na vrata i pakla i raja.

.

Vrijeme je igra sunca i kiše

S kojima pjesme života piše

A napisane iz sjećanja briše

Da ih nitko nikad ne ispjeva više.

Pročitaj cijelu poeziju

Kuća sa bezbroj vrata i beskonačnog zida,

optičkog instrumenta iluzija prizora,

Mesečeva dolina Ariostovih prostora,

među dva ogledala, gle, crna piramida.

                        .

Slike na gravirama vavilonskih ostrva,

sedmostruki pehar k’o okrutna relikvija,

nepojmljivog svemira kornvolska misterija,

vreme straćenih snova – svet lišen dostojanstva.

                                  .

Oronuli lavirint pri račvanju hodnika,

kroz grad sav od hramova uz molitve vernika,

doživljaj otkrovenja čitanjem o čudima.

                          .

Duž kamenih stubova čuti šumove sveta,

u začaranoj noći lavirint od soneta,

lavirint kad proslavi princ među pesnicima.

Pročitaj cijelu poeziju

Ne dolaziš bučno, ne lupaš vratima,
sjediš tiho kraj uzglavlja
kao stara prijateljica.
.

A ja, ne odlazim u noć crnu,
šapućem ti.
Samo spuštam teške vijeđe,
jer su mi koraci teški od umora.
.

Imaš ruke mirisne po lavandi,
oči koje sve vide, a ništa ne osuđuju.
Popravljaš mi jastuk,
skidaš teret s prsa
kojeg sam ga godinama nosila
misleći da moram.
.

Dođi, o dođi smrti tiha,
zaodjeni me plaštem zvjezdanim,
ne onim teškim, zemljanim.
Kažeš: “Dosta si bila jaka.
Sad se nasloni.”
.

Više se ne odupirem tvom hladnom zagrljaju.
Prepuštam ti se s povjerenjem,
jer ti si ona “slijepa ulica” života, zadnja stanica.
Moj vlak polako klizi peronom u susret tebi.

.

Umorna sam od kaldrma života, sestro.
Jako sam umorna.
.

I važeš mi život na zlatnoj vagi,
ne da sudiš, već da izmjeriš
koliko je ljubavi stalo u dlan,
a koliko boli.
.

Na tvojoj zlatnoj vagi
ne važu se grijesi,
već ljubav i oprost.
I sve je lakše
nego što sam mislila.
.

Neka suza ostane zarobljena,
neka riječ otrovna ostane neizgovorena,
neka ruka ostane željna
hladnog zagrljaja.
.

Jer ti me vodiš preko praga života,
ne kao krvnik,
već kao primalja
drugog rađanja.
.

Tiho.
Dostojanstveno.

—

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju