T H E     N I G H T

           .

The night is darkering round me,

The wild winds coldly blow;

But a tyrant spell has bound me,

And I cannot, cannot go.

The giant trees are bending

Their bare boughs weighed with snow;

The storm is fast descending,

And yet I cannot go.

Coulds beyond clouds above me,

Wastes beyond wastes below;

But nothing drear can move me

I will not, cannot go.

        .

N O Ć

  .

Noć sa svojom tamom obavija me,

divlji vetri hladnoću dovode;

no neka tiranska sila obuzdava me,

i ne mogu, ne mogu da odem.

Ogromna stabla gube na snazi

kad gole im grane optereti sneg leden;

oluja brzo nailazi,

a ja još ne mogu da odem.

Oblaci sa oblacima nadvisuju me,

pustoši ka pustošima vode;

no ništa od te tmuše da pokrene me

i nemam volje, ne mogu da odem.

                  .

S engleskog prepjevao  Milan  Drašković

Pročitaj cijelu poeziju

To se, još, ne bi moglo nazvati ljubav

samo drhtaj, mala slabost lahka kao

miholjska paučina zapletena u tvojoj kosi

Miris kiše i zvuci kasnog proljeća

i jedna bogda, zehra radosti što iskrila je

iz naših susreta na keju pored rijeke

Nepotrebno ukroćena goropad strasti

na mokroj klupi, malom svetilištu

tetoviranih duša, na čiji sam oltar

polagao svoje misli kao molitve

Ali one nisu mogle utješiti moju čežnju

koja je bježeći od uma lebdjela,

kao most bez obala, iznad tvoga tijela

Nije bilo posrednika između nas

osim naših želja otežalih od čekanja

i tvojih očiju odbjegle robinje

koja traži gospodara

Ja nisam znao po vodi hodati

ni čitati sudbinu zapisanu među zvijezdama

a moje usne, moje ruke

htjele su da stignu tamo

gdje je već stiglo moje srce

Pročitaj cijelu poeziju

Još uvijek neuhvatljiva

bez zaborava,

još uvijek bez boja

bez mirisa

bez riječi

 .

trebalo je biti

kako je zapisano

iz srca jedne

jedna

.

trebalo je

         .

jedna od jedne,

nesuđene,

nedodirnute

duše dvije

        .

oprost

nevidljiv daljinama

milosrđe

zaliveno pijeskom

među dinama

      .

ostali samo

zidovi

zidovi

zidovi

Pročitaj cijelu poeziju

Subota

Svanulo je negde u brdima

U sobi miriše lipa

Trošnost

Između nas isprekidana tišina

Sve

Sve je prošlo

.

Poželim da sam sebe tražim

Da dovršim poslednju pesmu

Da pripitomim pakao

                .

Zapalim cigaretu

I odem

.

Subota

Mojim tapetama to ne smeta

Trovalo ih je godinama

To parče ljubavi među nama

Način na koji smo usamljeni

Način na koji smo se gledali

Posle svađe

       .

Subota

Zidovi jutros nemaju bolove

Miriše lipa

        .

Sita

Sita nas dvoje

Pročitaj cijelu poeziju

Subjektivnosti lirike –
uzdižu drevne toteme.

Aranžmani nude suradnje –
čineći forenzičke tvorevine.

Gdje mladost prestaje,
pa i desperado caruje?

Svijet huška zaraćene,
civili ginu zarad iluzije.

Provokacije su goleme-
ugasnule i nestrastvene.

Fanatično su proračunate-
poneke sustavne fantazije.

Otkrivenje nudi odgovore,
ali nitko ih čuti ne može…

Pročitaj cijelu poeziju

(Michelangelo u skrovištu, 1530.)

Soba je uska, tek svijeća je pali,
dok svijet je vani postao mali.
Papin gnjev odjekuje zidom što zebe,
majstor u tami sad skriva sebe.

                .
Bez mramornog bloka, bez dlijeta u ruci,
samo crni ugljen u stvaralačkoj muci.
U dubokoj tišini, bez sunčeva sjaja,
na golom zidu sloboda se vaja.

                .
Crta mišiće, tetive i lica,
izranja Adam iz tamnih skica.
Ono što nekad za crkve je tkao,
sad je u sjeni na zidu ostao.

                         .
Tri duga mjeseca pod svodom kapele,
dok vani se vojske i sudbine dijele.
Dok mir ne svane i prođe oluja,
iz ove se grobnice genij išulja

Pročitaj cijelu poeziju