Spomenka Krebs “Zakon šume”
Nijedno plavo svjetlo ne bljesne kroz šikaru bora,
samo sojkino oko, oštro, obasjava sve.
Njezin krik nije pozdrav, to je alarm,
prijeki sud za onoga koji se prišuljao kroz paprat.
.
Visoko iznad, jastreb nepomično siječe zrak,
on je sjenka bez glasa, oštrica u pripravnosti.
U starom deblu, djetlić kuca ritam sudbine,
otkriva skrivene, traži one koji se boje.
.
Dok gore straža bdije, dolje se lisica stapa s tlom,
nevidljivi dah koji mjeri svaki šum.
Divlja svinja u gustišu prevrće vlažnu zemlju,
razbija tišinu tamo gdje se mrak i korijenje grle.
.
Na tlu, mrav, hladan i precizan,
izvršava zakon na vlažnoj mahovini.
Ne pita za razloge, ne poznaje milost,
čisti teritorij od trulih crva i palih krila.
.
Vojska bez imena, država bez sebe,
šumski red je neumoljiv, utopljen u miris borovine i krvi.
Ovdje nema sažaljenja, samo funkcija i instinkt,
gdje pjesma prirode zvuči kao resko upozorenje.
.
Policija teritorija održava ravnotežu u svakoj sjenki,
na kraju je život – ali na početku smrt.
Sonja Kokotović “Smokva”
Titrajući cjelov
stasale
dozrele raskoši
slasnog nektara
probudio
sve okusne pupoljke
pa traže
još
Rijad Arifović “Zaspao sam u tvojoj kosi”
Uz muziku sa starih ploča
zaspao sam u tvojoj kosi
na pragu jeseni
daleko od zavičaja
u nepoznatom gradu
Mjesec je izveo zvijezde u šetnju
hor cigana
poklonio im je serenadu
a ja sam sanjao
da otvaram vrata
dalekom putniku
koji priča
kako je jedne jeseni
ispod samotnih oblaka
lovio stepskog vuka
i tako krao svoje vrijeme
Još uvek sam tu
možda se plašim
da se probudim
da ne dosanjam svatove
koji panonskim ravninama
kao krijesnice lete
možda se plašim
da mi se osmijeh ne vrati
i da neću znati
na nebu prepoznati boje ljubavi
možda se plašim
da ću zaboraviti da sanjam
i u snovima i na javi
Lorena Galeta “Iscjeliteljica”
Moćna, emotivna individua,
inteligentna i vrlo intuitivna.
.
Takva je moja drugorođena:
Melissa, u znaku Škorpiona.
.
Lozu je nježnošću ozdravila-
majčinski instinkt, probudila.
.
Ponovno sam transformirana;
žarki Fenix, pobjeda iz pepela.
.
Nitko njoj nije konkurencija –
a zelene su oči, prava magija.
Suzana Ljepava “Bura”
Vapaj se ne čuje, vješto se krije
osluškuje svoje srce
zaćutala bura, pritajila se
poslije svega, sve što je raznijela
bistra osjećanja je ostavila.
Noć je otela iz pepela
nježno, slomljena krila pridržala
dok je nad njom u tišini bdjela istina
srce joj snagom planine oporavila
na koži opekotine zacijelila.
Kroz noć zvuk violine odjekuje
sada, bura hukom poručuje:
„Ostavi u juče ruševine, pogledaj,
strune nebeske i strune violine
noćas su se sjedinile.“
