Pripadam ovdje

mračan u mraku zagušljivog kvartovskog kafića

na kraju ulice,

ovdje me svi znaju, ništa

ne pitaju

ne moram čak ni reći što želim,

prozirna mokra supatnica uvijek

spremno čeka

da je uzmem naiskap.
.

Ovdje nisam sam, nikad

nisam jedini,

vidim slične, istih bijednih života

kako ispijaju

posljednje eure dostojanstva.
.

Ni njih, kao ni mene nitko ne čeka

mada, možda i postoji, no davno je

digao ruke od lude glave koja zrači

samo nesrećom.

Ne zamjeram.

Ne sjećam se točno trena

kada je život odustao, bit će

da sam lebdio između pijanstva i otrežnjenja,

u polusnu poniženja, pod topotom gorčine

koju bi donosio svima uokolo.

Bit će od onoga dana kada sam pio još i više

noseći njen molećiv pogled i suze, to njeno

zašto, na koje nisam znao odgovoriti,

noći kada me probudila sirupasta tmina

vlastite bljuvotine.
.

Odavno ništa više nema smisao.

Nezasitna čudovišta svuda uokolo

žderu posljednje zalogaje moje ljudskosti.

           .

Ne objašnjavam,

ne proturječim, većinom bezizražajno šutim,

nosim potraćen život gaseći budnost i požare slika

čašama koje ne brojim, nazdravljajući

svakoj praznini pamćenja

koja nosi

izbavljenje

Pročitaj cijelu poeziju

Gotovo nezapaženo čakavica je 2020. godine postala jezik, a ne samo dijalekt. Dogodilo se to zahvaljujući glavnoj međunarodnoj akademskoj organizaciji koja brine o klasifikaciji svih jezika čovječanstva. Dobila je svoj ISO jezični kod za identifikaciju čakavskog jezika.

Na ideju da se čakavica prizna kao službeni svjetski jezik došao je američki profesor lingvistike s kalifornijskog sveučilišta Kirk Miller, u akademskom svijetu poznat kao istraživač manje poznatih jezika čovječanstva.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

https://drive.google.com/file/d/1BAcXAa438RYIJLDO-lNGg9E6eezJjGBY/view

Pročitaj cijelu poeziju

Pjeva a cappella, visost njena
-skapava od umora, famozna.
.

Žena od fragmenata safira-
tužnjikavo u aorist pogleda.
.

Tremor joj se igra kapcima –
dok je apneja kolo započela.
.

Žmirenje remeti folikule emocija –
budi kugle linijskih fluorescencija.
.

I nitko nije bez ijednoga grijeha-
ljudi su grešnici, trulež prolazna.

Pročitaj cijelu poeziju

lipe procvale –

orkestar pčela svira

violončela

Pročitaj cijelu poeziju

Stajao je na rubu sela, star i nijem, obrastao mahovinom i godinama. Nitko više nije znao tko ga je ondje postavio ni zašto. Djeca su prolazila pokraj njega žureći prema školi, stariji prema polju, a putnici prema gradu. Malo tko ga je pogledao.

Samo je stari Mate zastajao.

Svako jutro, prije nego što bi krenuo svojim putem, položio bi dlan na hladnu površinu kamena i na trenutak zašutio. Činilo se kao da razgovara s njim.

Jednoga dana priđe mu unuk. “Djede, zašto svaki put dodirneš taj kamen?”

Starac se nasmiješi. “Zato što on pamti.”

Dječak se nasmijao misleći da se djed šali. “Kamen ne može pamtiti.”

“Možda ne onako kako pamte ljudi”, odgovori starac. “Ali u njemu su ostali tragovi onih koji su ovuda prolazili.”

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju