Ugledah danas

Tamo u moru gužvu neku, a buka je toliko glasna bila da sam uši rukama začepila,ali svejedno mi još u ušima zuji.

             .

Pogledam pažljivo i među ekipom ugledam naravno i

Mog prijatelja Stipu

I njegovog sina Ivu

Kako se sa ekipom oko ribe svađaju.

             .

Tiho Stipu sa strane

Pozovem i nerado dođe,ali ja sam mu draga i zanimalo ga

Što ću ga pitati sada.

Upitah ga

“Dobro, Stipe, šta se tu dešava i kakva je ovo galama i graja?

                            .

Sav zapuhan Stipe govorit stane

“Ma znaš,borimo se oko hrane,puno u naše trbuhe stane,ja sam gladan jako,a Ive se hoće za ribu izborit jer onu tamo malu galebicu želi zadivit,ne mogu ga zbog toga krivit.

                                                 .

I iako sam gladan kad se za ribu izborim Ivi ću je dati

Jer tatinu podršku u usvajanju galebice imati treba i rado ću je s njima podijeliti jer mala bit će obitelj moja,

A to mala stvar nije,zato odoh uloviti ribu što prije.

.

I odleti Stipe i eno ga tamo sa ekipom već se svađa koja je riba bolja i slađa.

A i Ivetu dobro borba ide,vidim sve čini da se maloj galebici svidi.

                                             .

Pustila sam ih u toj svađi jer znam da za dobar je čin jer za galebicu žele uloviti ručak fin.

Krenuh već polako i začuh krik

“Stai mi bene amica mia,tvoje mi društvo baš prija”

Pročitaj cijelu poeziju

Sagradit ću ti svjetiljku od kamena zapaljenu nad dubinom

Nisi krhki glas svjetlosti nad ponorom dana, ali si luk od perja preko ponora tišine

I piješ bijelu nit što šije rastanke u susrete iz tuđe skrivene zvijezde pod korijenjem planine

Svjetlosnom kosti ptice gradiš mostove

kroz sjenu zvona koja još odzvanja dolinom

iz zjenice noći pod kapcima planina

Pročitaj cijelu poeziju

Ti, grijehom si svojim
Oko sebe Sodomu i Gomoru sazidala
Pale anđele u naručje primala
Blud iz zlatne čaše ispijala
Zmija ti je oko vrata visjela
A ti se nisi zaustavljala, ti nisi stala!
.

Harpije su ti družbenice bile
Nevinom krvlju se s tobom gostile
Na krilima su te svojim nosile
Da bi se duša nasitile
I nikada se ne zasitile!
.

Na vratima pakla stanuješ
Zlo vatrom i gnjevom kuješ
Laž grliš, po istini pljuješ
Nikada se ne preispituješ
Patnju gledaš, al’ ne vidiš i ne čuješ
U zlobi se svojoj samo osmjehuješ!
.

TI, majko zla svega
Imaš li svoga bližnjega
Ili si usamljena, paklena dama
Koja ovim svijetom kroči sama?
.

Bogu se dragom molim
Da kušnji tvojoj odolim
Tvoje igre ne zavolim
Zlo k sebi ne dozvolim!
.

Neka mi štit svoj da
Zaštiti od tvog pogleda
Zmije ljute ugriza
I zlo od mene otjera!
.

SUZANA MARIĆ

Pročitaj cijelu poeziju

Možemo prevariti ljude i zakon, katkad čak i vlastito sjećanje, ali savjest ima neobičnu naviku vratiti ono što smo uredno spremili u zaborav.

Ne dolazi uvijek kao kazna; katkad se javi kao miris, davno nečujna pjesma, nečije ime ili kuća pokraj koje slučajno prolazimo.

Odjednom više nismo starac na ulici, nego ponovno onaj mladi čovjek koji je jednom mogao izabrati drukčije. Tu počinje istinska drama, ne u pitanju „Hoće li mi drugi oprostiti?”, nego u pitanju „Mogu li napokon sebi priznati što sam učinio?”

Zbog toga mali čovjek u književnosti nikada nije doista malen. U njemu se odvijaju veliki sukobi, stari koliko i čovječanstvo: ljubav i sebičnost, strah i hrabrost, odlazak i pripadanje, grijeh i iskupljenje, zaborav i pamćenje.

Ti se sukobi ne odigravaju pred vojskama i kraljevima, nego za kuhinjskim stolom, pred zatvorenim vratima, na rivi, pod maslinom — u čovjeku.

Pročitaj cijelu poeziju

Čujete li note moga srca,

kako nježno, lagano sviraju,

osjećate li ljubav koja putuje kroz njih,

 kako u njihovim dubinama zagrljaji plivaju…

                      .

Toliko ljubavi nosim u sebi,

ljubavi za sve ljude svijeta,

u želji da svojim srcem dotaknem što više srca

i da ljubav među ljudima procvjeta.

                  .

Želja mi je spojiti ljude,

kroz stihove i nježne note,

sve dok ljudi ne krenu putem

koji vodi do slobode.

          .

Ne gledam na to tko je tko,

nije me briga odakle ste, ne,

bitno mi je da ste ljudi na prvom mjestu,

i da ruke jedni drugima pružite.

                          .

Poslušajte note koje u sebi skladam,

a čine ih moje želje i snovi,

da svako živo biće na Zemlji,

na barčici mira bezbrižno plovi.

                        .

I neću prestati, dok mi srce kuca,

sve dok život u meni postoji,

skladati ću note ljubavi i nade,

u želji da se ostvare mnoge želje i snovi.

              –

Samo zastanite na trenutak malo,

poslušajte moga srca glas,

samo je u vašim djelima

ovom svijetu spas.

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju