Sve te riječi: rabljene,
otrcane, istrošene, stotinu puta ponovljene, pohabane od čestog korištenja,
vise na mom tiramolu
između požutjelih stranica i korica životom nagrizenih.
Slažem ih po nekom redu. Ne po bojama ili veličini, nego nekom mom vizualnom šablonu.
Možda ih ugledaš, pa ti se svide,
ali molim te, ne uzimaj ih!
Ne prisvajaj ih za sebe!
Ja sam ih slagala, ja sam ih objesila, pa neka krase tu moju prazninu između zidova: sadašnjosti i prošlosti, tuge i radosti, smijeha i plača.
Znaš, tuđa odjeća nije udobna, ne legne na tijelo kao tvoja,
pa tako i tuđe riječi ne legnu u tvoje pjesme.
Ogrni nagost svoju
riječima svojim, svojim mislima.
Neka budu: otrcane, bezbojne… Neka budu tvoje.
Kada prošećem ulicama tuđih stihova
i na prozoru ugledam zavjese tkane versima mojim, zaboli me duša.
Tuga me svlada i rado bih ih otkinula da mogu.
Znaj…
Svaka riječ, slovo…
Sve su to ukrasi kojima vezem svoje pjesme i koje ću prepoznati svuda i u svako doba.
Zato…
Ostavi moje riječi
neka vise na suncu na mom tiramolu

.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Ne mora svak da dobro ti pamti,

nisu ni sva čuda- čudnovata,

nije ni svetlo, samo dok plamti,

nema ni rasta, bez sunovrata.

               .

Ne mora fer svaka igra biti,

sve dok igraš, svoje sreće radi.

U porazu, nemoj suze kriti,

ustaj! Neko se na tebe kladi!

                  .

Savršenstvu se nikad ne predaj,

greške su tvoje, lekcije samo!

Ljubav! Ljubav svima i svemu daj!

Naše je ono što drugom damo!

                 .

Standarde i norme zaobiđi,

ne mora sve po meri da bude,

pitaj, moli, oprosti i priđi!

Ti živi, a drugi neka sude!

           .

°Milica Ristić

Pročitaj cijelu poeziju

Spavao bih u tvojoj duši

Noćas

Treba zbuniti jesen

Rasklopiti zglob po zglob

Pustiti svež otrov da kaplje iz oka

Neka kaplje tanko po krovu

Neka gužva pod kožom ulice

 .

Treba

Treba ozdraviti našu bol

Bluz tek opalog lišća

            .

Biti samo jesen

              .

Jesen

Koju je blagoslovilo more

Duboko u nama

     .

Treba

Treba zbuniti jesen

Rasklopiti zglob po zglob

           .

Usnama

Pročitaj cijelu poeziju

Gledam u kamen gdje prst je pisao,
deset riječi da nam dušu spase.
Al’ čovjek je, sestro, slojeve izmislio,
da se mali klanjaju, a veliki krase.
                     .

Za male su zakoni okovi od gvožđa,
strah što u kosti utjeruje mrak.
Za velike, zapovijed je tek grana grožđa,
koju zgnječe nogom, ostavljajući trag.

                        .
Oni se ne plaše, ti dirigenti muke,
misle da su iznad dlanova što su nas tkali.
Dok mi peremo svoje djetinjstvo i ruke,
oni su sebi bogove od blata dali.
                         .

Ali zemlja je ista za onog što vlada,
i za onog što krotko zapovijed nosi.
U dnu iskopine, gdje sjećanje pada,
istina se mjeri u duši, ne u kosi.
________________________________________

Pročitaj cijelu poeziju

Pjesma je posvećena glazbeniku Dariju Darku Ciprijanu

.

Nikada nismo spremni za odlazak.

Još je u nama mnogo žara,

Nedorečenih pjesama

sjajnih zamisli

odlomljenih nota

žuđenog života.

           .

Sve je odjednom stalo.

Još čujem tvoj klavir kako svira.

Melodija se stapa u tugu

I plače zbog mukloga muka

Jer umro je

Virtuoz zvuka.

              .

Pođi, prijatelju.

Možda se sretnemo negdje

Na nebeskoj stazi.

Možda opet iza eona

Uz zvuke klavira

Začujem nebo kako svira..

                  .

Marija Juračić, 2026.

Pročitaj cijelu poeziju

Sjedio je uz prozor dok je večer polako padala.

Nije govorio ništa, ali u njegovoj tišini bilo je više riječi nego u tisuću rečenica.

Srce mu je kucalo nemirno, kao da želi nešto reći, a ne zna kako.

„Zašto šutiš?“ upitala ga je.

On se nasmiješi.

„Jer ono što osjećam ne stane u riječi.“

I tada je shvatila —

neke se ljubavi ne govore,

one se nose.

Pročitaj cijelu poeziju