Spomenka Krebs”Čuvarima tišine”
Oprosti nam, tiha dušo, što smo prošli pored tebe, a nismo te vidjeli.
Oprosti što nismo stali da osluhnemo tvoju tišinu, onu koja najjače viče.
Ove misli su tvoj zaklon. Topla ruka na ramenu za sve one dane kada te nitko nije pitao kako si, dok si u sebi nosio čitave svjetove.
Znam kako boli kada tvoja svjetlost sja u mraku, a ljudi prolaze kao pored praznog prozora. Zato ti večeras prepuštam ovaj mir.
Nisi sam. Tvoja nevidljiva patnja ovdje ima svoje ime. Tvoje neshvaćene misli ovdje imaju svoj dom. Ti si ona najtoplija iskra koja u hladnom svemiru čuva smisao za sve nas.
Milan Rakovac u Rijeci
U ponedjeljak 5.10. u 18 sati dolazi nam u goste u Gradsku knjižnicu Rijeka, rado viđeni gost,
poznati književnik i pronositelj dobre riječi – MILAN RAKOVAC.
Program vode Darija Žilić i Irena Urbič
U prilogu je pozivnica, koju je poželjno dijeliti – hvala.
Ovim putem upućujemo dobrodošlicu.!
Srdačno
Shura Dumanic
ShuraPublikacije, Opatija/Croatia
.
Hrvatski romanopisac, pjesnik, publicist i novinar. Osnovnu školu i gimnaziju polazi u Puli i Zagrebu. Diplomirao na Vojnopomorskoj akademiji u Divuljama. Po završetku vojne službe obnaša političke dužnosti u Puli i Rijeci. Bio glavnim urednikom pulskog dnevnika Glas Istre. Većinu radnog vijeka do umirovljenja proveo na Televiziji Zagreb (Hrvatskoj televiziji) kao urednik i autor zapaženih dokumentarnih filmova, reportaža i interviewa. Trajno prisutan u javnom i kulturnom životu s temama istarskog i uopće “jadranskog” identiteta, granica, hrvatsko-talijansko-slovenskih odnosa, povijesti fašizma i antifašizma. Aktivan u redovima Čakavskog sabora, Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika, član uredništava časopisa Istra, Nova Istra, La Battana, kolumnist Glasa Istre i dr. Utemeljitelj i programski voditelj međunarodnih pograničnih susreta Forum Tomizza (Umag, Kopar, Trst). Suautor ili autor monografija, tekstova pjesama popularne glazbe, prevoditelj s talijanskog jezika (F. Tomizza, Bolji život; P. Parovel, Izbrisani identitet, A. Vivante, Jadranski iredentizam i dr.). Autor je scenarija za filmove redatelja V. Fulgosija Grgo gre u Pazin (Televizija Zagreb, 1983) i Na istarski način (Adria film, Zagreb, 1986). Više je njegovih tekstova doživjelo i kazališna uprizorenja.
Petar Šitum “Baba Iva”
Pogled joj je biserna tajna davnoga kraljevstva
zvijezdama na obzorju mlade košute na rubu proplanka
.
Lepezama jutarnje svjetlosti
kao vrijesova rosulja njezin je
vrt klasja pod povjetarcem
Zlatna golubica
biserne ikone bijele bajke tišine
što frulom pastirice iz davnine
plete melodiju od zvončića planine
.
Ispod zavjese pred bajkom njezina lica
počiva brežuljak od vune
i nježnost kao dunja iz zakutka gdje bajke dozrijevaju.
Suzana Marić “Kada dođe bijela zima “
Izdahnut ću ime tvoje
Kada stane srce moje
Jer sam samo tebe voljela
Nek ga vjetar tad ponese
I k tebi glas donese
Da sam samo tebe željela.
Jesen duši brzo dođe
I s kišom život prođe
Zima nam je sreću uzela.
Nestala su sva proljeća
Nitko ih se sad ne sjeća
Pokraj nas je trava uvela.
Ako čuješ šum drveća
Vjetar te na mene sjeća
Poslušaj ga barem na trenutak
Reći će ti da me nema
Da zima se hladna sprema
Pronađi u srcu za me kutak
Da ostanem uspomena
Jedna žena ostavljena
Koja tvoje ime još doziva
Nemoj sada tužan biti
Niti suzu svoju kriti
Sudbina je bila za sve kriva.
Suzana Marić
Ankica Biskupović “Žena koja čeka”
U mnogim starijim pričama žena ostaje u pozadini: čeka, pati, oprašta i šuti. Upravo se u toj šutnji, međutim, krije pitanje koje danas moramo postaviti: koliko je njezina života stajala tuđa neodlučnost? Jer čekanje nije praznina; i ono troši godine.
Dok jedan luta, drugi ostaje i plaća cijenu toga lutanja. Stoga priča o muškarcu koji se vraća nije samo njegova; izvan nje postoji i život žene koja je morala naučiti živjeti nakon obećanja.
Možda je svake večeri palila svjetiljku, a onda jednoga dana prestala. Taj je trenutak možda važniji od njegova povratka, jer dan kada čovjek prestane čekati nije nužno dan kada je prestao voljeti; katkad je to dan kada je napokon odlučio preživjeti.
Nježnost prema tihim, gotovo nevidljivim ljudskim lomovima nalazimo i u poeziji Desanke Maksimović, gdje velika osjećanja ne moraju vikati: ona najdublja često žive u običnoj gesti, pogledu, čekanju i odsutnosti.
