Lorena Galeta “Gospođa zima”
Stigla je, nijema na prstima –
pa područjem zagospodarila.
.
Na tron zasjela, opustošena,
no, suviše- bijela i teatralna..
.
Padaline na kontinent spustila,
ledenom kišom, stope okupala.
.
Čujem ju, valjda od pamtivijeka,
-njome upravlja, sama Morana..
.
Negdašnja, svesrdna prijateljica –
a već stoljećima, gorda suparnica.
.
Prošetala je, u haljini od kristala –
drska, bahata, oholo nemilosrdna.
.
Njegovati toplinu, nije poželjela –
vječnim se mrazom, ona okovala.
Petar Šitum “Vještica”
Ti si vrana, ženka od gavrana
Tijelom i perjem šarene vuge
Ti si žena bez ijedne vrline,
Ti si Frosine
.
Ti si sestra Pepeljugina,
Mačeha Snjeguljićina
Visoki jablan u crnoj noći
Plavi oleandar, crni pupoljak
.
Ti imaš glas od olova
I smijeh od poskoka
Tvoja kosa bijela je crnina
Koja časti vanjsku ljepotu
Ovozemaljskih vještica
.
Na čast i ponos ljubljenoga Pelješca
Sonja Kokotović “Bezimena”
Voljela bih da se vratim kao pahulja mala
posve neprimjetno na rever tvog kaputa bi pala,
šćućurila se tiho, napravila mjesto
gdje pogledom baš ne zalaziš često.
.
Iskoristila bih tren da nepažnjom,
skidajući kaput, dotakneš rever koji me nosi,
pa taknuta tvojom rukom,
završim u tvojoj srebrnoj kosi.
.
Čekala bih strpljivo tvoje prste, smišljala
kako da ih pokrenem u štosu,
gurnula nestašno, tvoj čuperak
da te nervira, poškaklja po nosu
.
Ti bi tada, raširio dlan i prstima
prošao kroz sjedine svoje
tada, e, tada taknuo bi komadić mene
samo za te stvorene, pahulje bezimene.
.
Čula bih te kako nekom kažeš:
„Stigao sam, ljubavi, dobar dan!“
Na to, skliznula bih sa tvoje usne
i pustila da me istopi sram…
Luca Mamić ” Sviraj još jednu, Maestro”
Sviraj još jednu maestro,
tužnu k’o duša moja…
onu što srce para!
Sviraj i nemoj stati,
znam , neće da se vrati,
zato sviraj mi još jednu…
Za ona vremena stara!
Bacim li čašu na pod
i razbije li se ona,
na tisuće sitnih komada,
neka te ne smeta to,
sviraj i dalje maestro ,
duši prepunoj jada…
Ženi što bolno nastrada…
Nek ti ne smeta noćas,
što žena lupa i plače
u kafani prepunoj dima.
Dotakla dušu njenu,
ta tužna pjesma stara,
ta tužna stara rima.
Sviraj nek boli jače!
Sviraj još jednu maestro,
nek cvile tanke strune,
sviraj, onako… za dušu…
Umornu, bolnu ,ranjenu,
rastrganu, slomljenu.
Sviraj toj bolnoj ženi.
Teški su koraci njeni.
Dajem i zadnju paru,
samo nastavi tužno…
Briga me što ljudi se čude!
“Kafana nije za žene!”
Govore glasno, čujem.
Briga me! Nek mi sude!
Sviraj , pa kako bude!
