Ne budi me, agonijo!
Strahu sam se predala
Grči mi tijelo, ispija um.
Sive slike su obješene
Po zidovima moje duše. (više…)
Lean Radić “Terminal”
Poetska riječ slobodnog čovjeka
U opasnosti da ćete moje riječi proglasiti čudnima, mislim da Lean Radić nije čovjek jednog vremena. Njegova spoznaja nije stečena samo u proživljenom životu, ne nalazi se samo u njegovom knjiškom iskustvu. Čini se da ona izranja iz jednog pradavnog vremena u kojem je on odlučio tragati za istinom svijeta, u kojem je nailazio na zlo koje prati povijest čovječanstva, a koje je pjesnik slijedio stoljećima otkrivajući mu lica i brloge. Tu svevremenost osjećaju svi oni koji u svojoj kolektivnoj svijest nose hod svojih predaka, koji se vjekovima komešaju u istom civilizacijskom vremenskom lijevku.
Napisat ću ti pjesmu u slobodnom stihu
Napisat ću ti pjesmu
U slobodnom stihu
Kako mi srce diktira.
Napisat ću ti pjesmu
Bez ograničenja, rime
Bez slikovitih riječi.
Vesela se rima izgubila
U nutrini mojoj odavno
A slike su mutne od suza
I ove magle jesenje
Dok na dušu sjeda
Poput ptice grabljivice
I radost joj krade.
Napisat ću ti pjesmu,
Izlit ću se u nju
Poput mutnog potoka
Koji brza kroz šiblje
I umrlo lišće
Prema ušću radosti
Zapinjući o svaki kamen.
Napisat ću ti pjesmu
U slobodnom stihu
Neka versi bar slobodni budu
Kada sam ja već zarobljena
U svojoj tuzi.
SUZANA MARIĆ
Marija Juračić “Zona”
“Zona je ime kamenjara na rubnom području grada, koji se širi i u kojem su našli dom beskućnici, marginalci društva, izmješteni iz normalnih života, ali će i taj kamenjarski svijet ubrzo postati betonski mravinjak, a Zona će se premjestiti dublje u kamenjar jer svaki grad, nažalost, ima svoju Zonu. I baš tamo je skončao s metkom u trbuhu Markan Šarin, tajkun koji je proždrljivošću grabežljivca na popis svoje imovine dodao i to neurbanizirano područje… (više…)
