Zvuk je parao

zrak

na kotačima u jurnjavi

puzi život dok

dugi prsti crnila

mraka

zarivaju nokte

u ono što je ostalo od tijela,

zov nemoći prane

moli šaptom

milost udisaja

još jednog dana.

Hod života

na rubu sudbine

visi o

parnom ili neparnom

danu u sreći,

biti će kako je

zapisano

na zvjezdanom sanskrtu

Zvuk je parao

užurbano lice

grada.

Mnoštvo grabi

u koračaju,

u smijehu,

u sivilu,

neizvjesnosti praznih pogleda,

hihot

u različitosti

krabuljnog plesa dana

Zvuk je parao

pogled

jeza klizi niz leđa,

usporava korak.

Molitva

skrojena u mislima

za umirućeg

kojeg vozi cesta

pod sirenom

Zvuk je parao

umiruću

želju za životom.

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Novo svjetlo obasjalo je plimu

kad čuo je njezin glas u snu.

Zvala ga preko valova; “Odumirem,

nad mračnim i neukroćenim morem.”

.

Ostavio je kosti drhtave

i probudio krvne žile mrtve.

Pod oštrim zimskim zvijezdama.

Po pustim stazama za motorna vozila.

I prosu sjajni crni sirupasti

katran svog uma,

po poljima smrtno tihog žita,

preko sumornih usnulih brda,

u bezimene gmižuće gradove,

gdje su umorni ljudi zaboravili

svoja imena…

.

Kroz tužan snijeg koji se topi,

sjajno svjetlo njenog svijetla,

zasja preko gladne svijesti

prema glasu unutar sna;

“Dođi k meni i budi blizu,

drži me u dugom zagrljaju”

.

Takvim svjetlom, toplim i čistim;

Ljubili se kao da su A bombe pale.

Ljubili se kao da je svijet mrtav.

Ljubili se kao da dželat čeka

za vrat njihov u zoru…

.

Svjetlost je ta kratko sjala,

iz gavranovih krila krv je pala,

na tužan snijeg otopljeni,

u staro svjetlo san topeći,

sve što topili su iz svog srca,

do zore tiho umirući…

Pročitaj cijelu poeziju

https://www.enheduana.com/post/konkurs-za-zbornik-prica-knjizevne-fantastike-iza-uma

Pročitaj cijelu poeziju

Noćas se spustila kiša

tiho

kao mokra kosa

niz tvoja leđa

Noćas je cvjetala lipa

i mirisao bagrem bijeli

Noćas je pun mjesec

obasjao srebrenu cestu

po kojoj , godinama, lutam

tražeći među

krhotinama starog svijeta

koji se srušio

11 jula 1995 godine

tragove ljudskosti

Noćas se spustila kiša

tiho

kao mokra kosa

niz tvoja leđa

Noćas je cvjetala lipa

i mirisao bagrem bijeli

A ja sam bio

leptir ljubavi

koga

vatra mržnje

nije uspjela da sagori

Pročitaj cijelu poeziju

O vremenu razmišljam
Uporno
Ne razumijem ga
To vrijeme ne razumijem
Kada dan uguram
U to malo sati,
A noć me uhvati
Nespremnu
Pitam ju
Zašto, zašto baš mene
Od svih tih ljudi
Baš mene
A ona, noć šuti
Šuti kao da tajnu čuva
Pa pomislim
Otkrit ću sutra
Jutrom, da hoću
Jutro dođe i ništa
Baš ništa ne otkriva
Samo moje misli govore
Tajne ne postoje
Vrijeme se poigralo
Tvojom znatiželjom
I kažem dobro je tako
Sve je dobro dok
Znatiželja u meni
Živi.

Pročitaj cijelu poeziju