Skrovište uspomena iz jednog davnog leta.

Otrgnute ljubavi kad se obruše snovi,

Noć kada dotaknu dno neki dobri duhovi,

Eksplicitno njeno ,,ne“ kod poslednjeg susreta.

                  .

Tamo gde ostrvo prima talas zapenjeni,

Zaljubljeni bejasmo – da se ne zaboravi –

Azaleja sad vene u vrtu te ljubavi,

Sećanje mi ostade i dani usamljeni.

                      .

Akordi u tami i ukus razočaranja.

U začaranoj noći sretnem je u snovima,

Dragu koja napusti riznicu moga srca.

                 .

Aroma propadanja, veština umiranja.

Dramolet o ljubavi pisan setnim slovima,

Elegija dok živi kroz misli jednog starca.

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Bez izvora i bez sliva, bez obala

i bez ada,

bez pritoka, bez brzaka, ravnodušna

kao stijena,

niti prava, niti kriva, bez režima

i bez pada,

sve nas nosi struja njena – nesmiljeni

tok vremena.

Pročitaj cijelu poeziju

Zima čeka svoje vrijeme,

da zagrize posljednje uspomene.

Kao lavica čuči

u smrznutim vjetrovima,

trbuhom do arktičkih valova,

izgladnjela i čekajući…

Udariti po naslikanoj zemlji,

koju su oslikale

i Jesenjinove zlatne ruke…

Zima čeka svoje vrijeme

da ulovi sve one…

Bez budućnosti…

Bez prošlosti…

Pročitaj cijelu poeziju

Mislio sam da uvijek mogu biti svoj, zaključan izvana,

gdje samo ona je znala mjesto gdje držim ključ dopiranja.

Nije mi smetalo, bila je čas vjetar, čas sunce

dolazila, odlazila kad joj se prohtje, otvarala tajni vrt

mojih razmišljanja

rušila, čupala sve trajno i pomno posađeno svih

usamljenih godina

         .

Sadila bi proljeće, u isti mah

nosila kišu i sunce,

ljeti dodirivala

sve one divlje trave koje bi lelujale

poput njenog tijela u mojim rukama.

Prihvatio sam sve njene vizije , sve to njeno

divlje

nasuprot mojih šutnji u sretnim mislima

kao sintezu, vjerujući

da upravo ta moja tišina pretočena

u zjenicu oka, dok je gledam,

izreći će u kojoj mjeri

nosim njeno ime

na usnama

            .

Mislio sam da je dobro poznajem

znao njene izvore, dubine,

točke vrtloga, sve amplitude njenog smijeha i ljutnje

no nikada nisam uspio

dokučiti

tok

njenih misli kada bi se posve umirila

i odlutala pogledom

                  .

Photo: Ardiansyah Putra AY

Pročitaj cijelu poeziju

Nemojte, djeco, učiti od mene,

ja sam mislio da sam pametan,

a onda je došlo drugo vrijeme

i tek sad vidim da ništa ne znam.

                          .

Nemojte, djeco, učiti od mene,

ima puno svjetlijih primjera,

krv nečista teče kroz moje vene,

iz mog se nećete najesti tanjira.

                    .

Nemojte, djeco, učiti od mene,

ja odlazim dok ste vi još sneni,

nemojte, djeco, učiti od mene,

možda je bolje da učite na meni.

Pročitaj cijelu poeziju