Zoran Hercigonja “Potres mozga” izbor iz Diskursa
Zbirka „Potres mozga“ zbirka je vrlo kratkih proznih formi čija je esencijalna bit ono što danas zovemo „Štivo dinamičnog i ubrzanog života“, brzo čitljivo, jasno i dohvatljivo. Upravo ta kratko skrojena esencijalna čistoća priča, rezultat je kroničnog rađanja u trenucima između dva putovanja: od kuće na posao, s posla kući ili putovanja na neki simpozij, kongres, konferenciju. Kratkoća i ukalupljenost u samo šest rečenica pričama daje jedinstvenost i individualnost. Priče naprosto crpe esencijalnu bit iz stvarnog života ili nenametnutih te očitih, ali prešutnih životnih događaja i situacija. Karakter priča ponekad nadilazi realno nadrealnim prikazom ispričanih priča te eksplicitnim zaključkom koji pričama daju izgled arhetipskih i svevremenih Ezopovih basni. Ispričane priče teku poput rijeka ponornica, čas pričaju o stvarnom događaju, čas o događaju rođenom iz kolijevke neistraženih ponora podsvijesti.
Osebujnost i originalnost, kratkoća i upregnutost u jaram šest rečenica priče uzdiže na pijedestal lirsko prozaičnog štiva. Moglo bi se reći da je sadržaj ove zbirke spjev jednog slijepog Homera koji je iz dubine mraka svoje sljepoće ispjevao najznakovitiju sadržajnu himnu protresenog ludila ovih zemaljskih kulisa. Ako je slijepac ispjevao himan iz svojeg mraka, onda je ove priče također pisao jedan potpuno gluh Beethowen koji je u potpunoj gluhoći napisao najglasniji i najsrčaniji ton onog nečeg što izostaje u praznini i površnosti ovog svemira. Priče svojim posebnim i dosad neuobičajenim tonom nalikuju na neke nove basne nastale u izmijenjenom stanju svijesti prilikom brojnih kontuzija i trauma glave udarcima stvarnosti pod kojima se razvija potres mozga.
Da je zmaj umjesto vatre rigao priče, onda bi to izgledalo ovako:
Lorena Vojtić “Mjesečina”
Razdoblje
Škorpiona.
U sebi nosi
značajnu
poruku…
Samostalnog
posjedovanja.
Ishitrene
atrakcije.
Egzotičnu
alkemiju..
Tobože,
Mliječnu
stazu ili.
Krunjenje
lovorikom.
Gaženje
po trnju.
Zvijezde,
meteore.
Bezbrojne
varijacije..
Briljantnih
proricanja!
Zvonolike
titravosti.
Blještavilo,
magičnosti.
Kosa nam
vijori, tik do
čudesnosti.
Buđenjem
usnulosti..
Ne poričemo
svoje moći…
I opet nas,
magla pita.
Jesmo li –
iole sretni?
Suzana Marić ” Čitaj mi mama”
Čitaj mi, mama, ono pismo
koje je pisao nama tata
kada je pitao kako smo
usred onog strašnog rata.
.
Čitaj mi, mama, njegove riječi
iako ga nema više
svaka me njegova riječ usreći…
Čitaj, mama, što tu piše!
.
Da je dobro tata, tu piše
sve je u redu, brzo će doći…
Al’ nije se vratio nikada više
nestao je jedne kišne noći.
.
Čitaj mi, mama, ne plači više
možda tatu tvoja suza boli,
čitaj mi ono gdje tata piše
da nas svim srcem ljubi i voli!
.
Čitaj mi, mama i ne plaći više…
Suzana Marić
Milan Janković “Dubina srca”
Prošetao sam dubinom srca
ispod zalazećeg sunca,
potpuno poznavajući zimu uma.
I prije nego što sam znao
da unutarnji pakao
sadrži i ledenice,
hladna opeklina ostavila je tragove.
.
Oči su mu bile naelektrizirane.
Njene riječi bile su snijeg brutalni.
Njen osmijeh bila je toplina,
tako slatko slatka.
Njen dodir bio je odsutnost sutrašnjice.
Njen poljubac stvarao je dugu.
Ali hodao sam labirintom
kroz prodornu tugu.
Mile Lisica “Ona”
Ona diše mojim plućima
Šeta po nekom davno izgubljenom proleću
I čeka me
Čeka
Tamo gde se sve već čekalo
Tamo gde je sreća upala u nebo
I sama čekajući dan najobičnije sreće
.
Ona cveću daruje nežnost
Šapatom izgubljene devojčice
Što pod kožom oseća more
Kao da nema ništa sa njim
Kao da nikad nije plovila od obale do obale
Kao da to more nikad nije unjelo nered u njenu dušu
Kao da joj nikad ne šumi
Ti si sve moje
Sve moje
.
Ona sve više zaboravlja da diše mojim plućima
Menja se
Sve je više plaše krovovi
Žedna je
Rastavljena od nade
Na najsitnija sazvežđa
Najtiše note
.
Ona
.
Još su joj mape bajke
Samo sve manje veruje u njih
.
U nas
U ljubav
