Marija Juračić “Viktor Car Emin i D’Annunzio” izbor iz Diskursa
Povijest je lako mogla u prvim decenijima 20. stoljeća okrenuti svoje lice i Rijeku učiniti talijanskim gradom. Svojatali su je i Mađari i Talijani, ali su Talijani bili uporniji. Odnarođivanje Hrvata provodilo se u školskom sustavu, u kulturi, a na kraju i silom. Mnogi su Hrvati bili prisiljeni napustiti svoja ognjišta i prebjeći na Sušak, na drugu stranu mosta preko Rječine, u dio Rijeke koji je i zvanično pripadao Hrvatskoj. Tako je i Viktor Car sa suprugom Emom morao napustiti svoju vilu Dalibor u centru Opatije. Utjecaj talijanskog pjesnika DAnnunzija na talijanski i potalijančeni živalj u Rijeci i okolici bio je strahovit. 1907. došao je u Rijeku da kazališnoj družini Feruccia Garavaglie pročita svoju tragediju „La Nave“ (Lađa). Taknuo je srca mnogih šovinista koji su željeli očistiti grad od svega što nije talijansko ili talijanizirano. Viktor Car piše: „Mi smo na straži. Osluškujemo budni, pažljivi. Ja – s perom u ruci.“ Zatim nastavlja:
Darko Žigrović “Aforizmi”
Aforizmi su objavljeni u zbirci aforizama “Prigodni propust”.
Drvo i kamen stupovi su čovječanstva: ili smo sišli s grane, ili izišli iz špilja.
Kukanje je dio naše tradicionalne glazbene baštine.
Glave gore! Da budemo barem malo iznad vode.
Plagijati su dokaz da se uz riječi mogu citirati i djela.
Krema društva stvara nam gorak okus.
Krvavi rat mu je uzeo djetinjstvo, a neplaćeni rad ostatak života.
Izbori su samo pokušaj da se osvoje ili zadrže radna mjesta političara.
Ne sluša nikakve gluposti. Gluh je na oba uha.
On je pljačkao samo za svoje potrebe. I za još tri generacije svojih potomaka.
Milan Drašković “William Shkespeare – Sonet 18
Shall I compare thee to a summer’s day?
Thou art more lovely and more temperate:
Rough winds do shake the darling buds of May,
And summer’s lease hath all too short a date.
Sometime too hot the eye of heaven shines,
And often is his gold complexion dimm’d;
And every fair from fair sometime declines,
By chance, or nature’s changing course, untrimm’d;
But thy eternal summer shall not fade,
Nor lose possession of that fair thou owest;
Nor shall Death brag thou wander’st in his shade,
When in eternal lines to time thou growest;
So long as men can breathe, or eyes can see,
So long lives this, and this gives life to thee.
Suzana Marić “Sve je pjesma “
Tek riječ izustih
Ona pjesma postade.
Okrenem se oko sebe
Posvuda stihovi
Vise na požutjelim
Granama kestena
Pa ih ubirem, slažem
U neki svoj šablon
Poput mozaika.
*
Sliku vidjeh
U svojim mislima
Lijepu, šarenu
Cvijećem ispunjenu
Pa je u pjesmu pretvorih
Uokvirenu rimom
Jer takve pjesme
Najviše volim.
*
Prošećem parkom
A ptice po granam skakuću
I plaha vjeverica
Zimnicu sprema
A ja joj pomažem stihom
Smjestivši je na toplo
U moju pjesmu.
*
Nad gradom se razvlače
Teški, trudni oblaci
Pa ih piknem svojom olovkom
Da prosipaju kišne kapi
Da one zarominjaju
U svojoj melodiji
I ritmičnom udaranju
O prozorsko staklo
Pa se u svojoj monotonoj melodiji
Kap po kap, slovo po slovo
Slije u moju pjesmu.
*
Dok vjetar vani zavija
Noseći umrlo lišće
Na svojim krilima.
Dok nas kamin grije
I obasjava svojim plamom
Ja slušam otkucaje
Tvoga srca
I pretvaram ih u pjesmu.
*
Da. Sve je pjesma…
Ti, ja, priroda
I ova kiša što neumorno pada.
Suzana Marić
Sonja Kokotović “Traganje”
Rasprodajem prošlost
djetinjstvo
umorna sjećanja.
Ostavljam tuge, brige neke druge,
plavo njenog oka
i sa slike
hladno,
posađen mrak
posvud
još uvijek utaboren.
Rasprostranjeni korjeni
samotnosti
grebu i dalje,
vire iz svakog kutka
čahure prošlog.
Trenuci
vremena poput pepela,
dodirujem ih rukama prebiruć
po prašini uspomena
tražeć makar komadić
igdje zaostalog pokušaja
ljubavi.
Iz svih kutaka ozidanih osama
tišine eho,
sama
sama
