Adio Marijo,

adio bella,

adio mala,

adio vela!

Ovdje je Bač,

tamo je Beč,

između čekanje,

vječna je riječ.

      .

Adio Maro,

moja vilo,

moje si bilo,

sretno ti bilo!

Daleka oku,

blizu si snu,

pjesma i ja te

pjevamo tu.

   .

Ciao

Marijo,

ciao

bella,

ciao

malecka,

ciao

vela!

Pročitaj cijelu poeziju

Budim se pod kožom meseca

Tamo gde se mazi severno more

Između tempere i tišine snega

U ušima drveća

Zuji reka

          .

Budim se na tapetama malih soba

Tamo gde metar novembra čuva dušu

Tamo gde se ljubav razliva

Do kostiju

Slep da je čuje

         .

Budim se u zagrljaju zaoranih njiva

Kraj reka sraslih u brda

Tamo gde za sreću nije važna strana sveta

                         .

Budim se kada me opeče želja

I ćutim

I poželim još više

Da svićeš u meni

              .

Od nedodira

Do nedodira

Pročitaj cijelu poeziju

Sanjam gdje ćemo se sresti

Među zvijezdama

Možda na nekoj drugoj planeti

U nekom novom dobu

Ili u zimskoj pahulji

U budućem poljupcu

Kažu nikada…

A ja te u snovima

Već srela i vidjela

Nespokoj oprostila

Samo  tu jednu noć čekam u čežnji

Samo jedna mi treba, bez riječi

U nekom novom dobu

U noći sa zvijezdama

U tvom osmjehu

Ponovo

Tamo ćemo se sresti

U poljupcu.

Pročitaj cijelu poeziju

http://www.novimostovi.me/2025/08/11/marija-juracic-oporavak/

Pročitaj cijelu poeziju

Na komadiću škrte zemlje

drvo

svjedok tajni prošlosti

mora i sunca

šuti

u inat,

diše dubokim korijenjem.

Sva raskoš njenog opojnog

okusa

taj slasni slador

samo sa voljenim

usnama

poistovjetiti

možeš

Pročitaj cijelu poeziju

Počujte, vi, empatične duše,
zaključke što mi um kazuje!

Pretjerano se žrtvujete, tlačite-
umarate, deprimirate, poništite.

Gubite sjaj predivne nutrine,
krila vam se neopisivo ruše.

Iscrpljujete sve zalihe energije,
u ambise besciljnosti ponirete.

Da, možemo mijenjati sebe
ali pojedince, apsolutno ne.

Poneki izgube čak i desetljeće,
ugađajući svima, najpogubnije.

Pritom zanemarujući svoje biće
-želje, snove, afinitete i potrebe.

Ne uviđaju niti tko su, što hoće –
zato ih ostali, oblikuju po svome.

Sve dok jednog dana ne ugasne
-plamen što ih je držao stabilne.

Tada se priča znatno preokreće-
te krenu maštati i živjeti za sebe.

Ključ svega jest samopoštovanje-
a ne biti zavoj, lijek za nečije rane.

Pročitaj cijelu poeziju