Kada kiša pada

Na nedjeljnom ručku moja majka

Gleda naše  uspomene iz škole

Fotografije uramljene iznad trpezarijskog stola

Pa se prisjeća vremena kada nas je pokrivala istim jorganom

Potom sipa toplo predjelo

Sretno udatoj, oženjenoj djeci

Svi ste moji, svi jedete sretno

Naša djeca dijele naše sretne crte lica

Posmatram je

Niko od nas ne liči na našu sretnu majku

Pročitaj cijelu poeziju

Gledaš me očima poput oniksa.

Nijedna moja stvarnost ne prodire

u tvoj svijet ljubomore i bijesa.

Sebično i pogrešno, nadasve uzaludno,

kriviš mene, za sve što ti je bolno.

.

Ta praznina, unutar ti ljuske,

strašna praznina, bolnija je od ruke ljudske,

ili ništavila svih sranja iz pakla,

kojima ništa više, od osušenih

zimskih sumraka, hladnih..

u životu mi nema.

.

Ne postoji više srce u mojim prsima.

Nema ljubavi, nema iskre..

čak niti smetnji nekih mi želja.

Vatra je u njemu davno utihnula,

pobjegla je.. i zaboravljena.

Sve što ostalo je..

samo gangrenozno truplo,

hladno i trulo.

.

Pokušavam proliti bar jednu suzu,

za gubitak tebe, za gubitak sebe,

(Pa nek’ ti prijatelj ovo prevede!)

Ne vrijedi to ništa jednom, „Ugursuzu“.

Spalila si mostove

u prošlom praznom dobu,

i sada sam

u tvom tužnom, malom kavezu

zarobljen.. pretučen..

usamljenosti prepušten.

.

Sklon sam osjećaju, gledajući

tvoj vlak na svojoj stazi…

Dali da klečeći se okrenem?

I noževe s leđa vadeći,

oprostim od svih bez žalosti,

bez srčanosti..

nek’ me tvoj vlak zgazi,

nek’ ne hodam prema sutra,

nek’ mi nema jutra

u nijednoj ti budućnosti.

.

Podučilo me tvoje postojanje,

dok stvarala si mi ožiljke nove..

u svemu što prisutnosti su donijele.

I sad izravnavam svoju

dušu slomljenu,

zbrajam i oduzimam…

Za daljinu dal’ snove da ubijam?

Za neko svoje jutro u danu…

.

I ako budem ubojica svojih snova,

Il’ zlostavljač duše svoje.

Ako i najnižem u krugovima pakla,

ju prodam za tvoje spasenje.

Ostati će istina, kojom si od nas odustala,

i moju borbu za ljubav izgubila…

Pa pleši sama, u svom svjetlu,

u svom svemiru i svijetu…

Ja vjeran ostat’ ću,

svom dahu u sumraku.

Pročitaj cijelu poeziju

Nebo je preteško pred očima mojim
Stišću me dani poput stege olovne
Umorna sam, tugo, a stati se bojim
I misli mi teku poput rijeke plovne.
.

Umorna sam, tugo, vrijeme me tlači
Kopnim, nestajem, dok prolaznost me drobi
Pokušavam svoj kutak sreće naći
Prije nego li me ONA u zagrljaj zarobi.
.

Umorna sam, tugo, sve teži su koraci
Jesen je u meni, ogoljele su grane
Obraz hladan pružam ka sunčevoj zraci
Čim u ranu zoru kraj prozora zastane.
.

Umorna sam, tugo, a ti si uz mene
Idi svojim putem, ne želim te više
Pratiš me kroz život poput crne sjene
Daj mi duši sunca umjesto hladne kiše!
.

Suzana  Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Figurativno
me guraš…

Niz liticu.

Ponor je
preblizu.

Kao da –
simetrično
upadam…

U zamku.

Paukovu
mrežu…

Napajaš –
me lažima.

Misliš da
ću ispasti
lakovjerna.

Zaboravljaš –
moju genetiku.

Svjedočanstva,
proročanstva…

Ukazanja i –
oštre snove.

Sposobnost
detektiranja
neistina…

Osjetljivost
na energije.

Mogućnost
pronicljivosti.

Čitanje
misli…

Dragi, u
ovoj igri.

Gubiš –
jedino ti.

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

U meni,

puni tebe

tragovi nade

jer uvijek dolaziš snovima

s proljeća.

Nečujno uranjaš u moje sanje

obnavljajući moje srce

košarom punom sretnih sjećanja.

Smijehom odagnaš sve

uskovitlane bojazni,

uvjeravajući da zaprimljena

nebeska čulnost u nama

neraskidiva je veza

mogućeg i ostvarivog,

pa tako

nadi u željama

uvijek ima mjesta.

       .

Dijeliš li Gore, na nebeskim ravnicama

i drugima

puno naručje

ispunjenih snova

s proljeća?

Pročitaj cijelu poeziju