U nedostatku pametnijih tema naša književna javnost još uvijek žučno raspravlja o pitanju je li bolje pisati rimovanim ili slobodnim stihom. Zanemarujući činjenicu da ljepota i vrijednost poezije najmanje ovisi o tom pitanju, zagovornici jednog ili drugog stiha iznose argumentaciju pro et contra,  posežu za teorijom,  za poviješću književnosti,  pozivaju i mrtve i žive pjesnike za svjedoke svojih tvrdnji.

Neovisno o tome radi li se o vezanom ili slobodnom stihu, lirska pjesma ima svoje biće, svoju narav, karakter i to je ono što joj ne smije biti oduzeto.

Neću uspoređivati, niti davati prednost jednome od ta dva načina pisanja. Govorit ću samo o rimovanoj poeziji bez pretenzija da moja zapažanja budu isključiva i da ne dopuste drugi način razmišljanja.

Pisanje rimovane poezije zahtjeva poseban talent. Ona jako odstupa od uobičajenog načina govora, a od nje se zahtijeva da se to ne primijeti, da rima prijeđe u glazbu, ritam, da doprinese fluidnosti, pitkosti, zvučnosti pjesničkog izraza.

Pišući vezanim stihom, pjesnik mora svoj izraz ograničiti, disciplinirati, ne može se  prepustiti  riječima koje naviru, mora uložiti dodatni napor. Kao što likovni umjetnik modelira glinu, tako pjesnik oblikuje ustroj riječi. Te riječi koje su nastale i nabujale u trenutku nadahnuća, on mora uskladiti, komponirati, nekada odbaciti, reći; žao mi je, lijepe ste, ali meni u ovome trenutku niste potrebne. Ponekad je autor primoran odbaciti cijelu pjesničku sliku u korist rime, a ponekad žrtvuje rimu i traži joj zamjenu.

Jasno je da pjesnik u stvaralačkoj groznici, u trenutku inspiracije ne misli na sve prethodno rečeno. On jednostavno stvara i niže stihove. Tek kasnije, kada se iz autora pretvara u čitatelja, on svojim stihovima prilazi brižljivo, promatra ih iz kuta kritičnosti, a ne autorstva i tek tada procjenjuje  je li pjesnički izraz pratio emociju ili je negdje zamucao, zazvučao disharmonično, nezgrapno.

Kao što nije sve što se istrese slobodnim stihom poezija, a tih primjera ima jako puno, tako nije poezija sve što se napiše rimom. U jednom sam članku već napomenula da je rima dvosjekli mač.

Rima može pjesmi donijeti  melodiju, ritam , zbog nje pjesma može postati zvučnija, ali zbog rime ona može djelovati usiljeno, nategnuto, nezanimljivo.

Vjerujem da je vrhunska ona rima koju ne primjećujemo, prihvaćamo ju kao dio prirodnog izraza, a ona nas ipak nosi svojom melodijom bez obzira o kojoj se vrsti rime radi.

Ima autora koji suvereno vladaju rimovanim stihom, ali nas njihova pjesma ne dira. Ostajemo indiferentni.  Ne dotiču naš um i srce. Autor je zanemario ostale značajke koje pjesmu čine pjesmom.

Svaki autor može uzeti rimarij i sklepati pjesmu koja u čitatelju neće izazvati nikakav osjećaj. Pjesma će ostati mrtva. Takvu rimovanu poeziju nazivamo stihoklepstvom, a autora stihoklepcem. Isto tako, pjesmu pisanu slobodnim stihom koja ostaje mrtvo slovo, možemo nazvati katastrofom.

Ne ulazeći u problematiku sustava versifikacije,

možemo zaključiti da je svim vezanim stihovima zajedničko to da imaju  osobitu  zvukovnu  organizaciju. U našem jeziku javlja se problem koji drugi europski jezici nemaju. To je problem akcentuacije.

Dok većina europskih jezika ima jedan, takozvani udarni naglasak na određenom slogu, naš standardni jezik poznaje četiri melodijska naglaska. Zato valja paziti na činjenicu da je zbog ritma stiha bolje rimovati riječi koje se podudaraju ne samo zadnjim slogom,  nego se podudaraju i brojem slogova i vrstom akcenta. Prirodu versifikacije određuje jezik sam. Jezik i versifikacija su nedjeljiva cjelina i moraju biti kompatibilni pa je metrički oblik određen fonološkom bazom jezika.

Koliko i kako autori vezanog stiha doživljavaju i promišljaju poeziju pokazuje svjedočenje najvećeg maga vezanog stiha, pjesnika Dobriše Cesarića.

Taj izvrsni pjesnik nam je otkrio da često nije bio zadovoljan nekom riječju u već završenoj pjesmi. U tom slučaju pjesmu ne bi  objavio. Čekao je danima, ponekad mjesecima dok mu se ne bi nametnula neka druga riječ kojom bi konačno bio zadovoljan. I to njegovo traganje za riječju ne smijemo nazvati pedanterijom, već kritičnošću i odgovornošću  prema vlastitom stvaralaštvu čiji je ishod jednostavna, čista, prirodna ljepota kojoj je vezani stih dodao čaroliju umjetnosti.

 

Marija Juračić