TVOJ NEMIR SIDRIM U MOJE OČI

 

stojim nad bezdanom

oslonjena tek pogledom

na samoniklu jabuku

koja nijemo pocikuje tvoje ime

 

uzimam si pravo

da ti pričam priče

mazim te riječima

ušuljam se nevješto

kradem kap zajedničkog vremena

 

dim se izvija iz  lule  i priziva molitvu

 

nada pušta bljeskovit korijen

ali nema toplog proljeća

da zaživi jalov san

ništavilo poprima smisao

samopostavljena zamka vreba tvoj zabrinuti pogled

crni tulipan ne treba sunce, već mrak

 

sve što jesam

ispisala sam na zastavu

do boli se razotkrila

hrabrost ili ludost

prazne kićene riječi …

 

tek nemir plovi

maglenim obzorjem

i sidri se u tvoje oči