Za kog’ čuvaš riječi duboke i nijeme,
kome čezneš reći tajne skrivene?

(Gdje će prvo suza neg’ u srcu kanut’,
i gdje će sunce duše neg’ u srcu granut’.)

Kad na meke obraze život kleše znamen
u pjesme se preobraze smijeh i plač, i kamen.

Nit’ je vjetar tad tek vjetar, nit’ su ptice samo ptice…
Gorki lijek il’ sočni nektar poji srce sanjalice.

Možeš li naiskap iz dviju čaša piti?
Mogu li se oprečne u jednu mis’o zbiti?

Možda bi još nekako u jednu mogle stati,
al’ kako jednim glasom u dva glasa zapjevati?