Prijatelju!

Zastani na tren i pokušaj

Biti miran , pa poslušaj:

Kako vjetrovi tiho pjevaju

Dok brezi kose češljaju

Uspavanku: nježnu, slatku

Milujuć joj koru glatku.

A ona se lagano uvija

Grane k zemlji povija

Da skrije ljubav branjenu

Da je ne vide ranjenu.

Pod grane joj dvoje hrle

U suzama se nježno grle

Ljube se u tuzi, očaju

Jer se rastati moraju.

Poslušaj, vjetar je stao

Možda je i on zaplakao

Jer prve proljetne kiše

Jednu ljubav ispratiše.

Pod brezom humci cvijetova

Gdje je cvala ljubav njihova.

Tu gdje je ljubav procvala

Bijela je breza ostala.