POD MJESEČEVIM SLAPOM

Grijao sam obraz na mjesečevom stegnu

iza mene sjena

bacala je šiljke nemira i osude

to nisam bio ja

netko drugi stajao je u njoj nijem i bolan

Trudna i spokojna

treperila je čistoćom i mirom

Gledalo me ohladnjelo sunce mjesečeve puti

iza mene gradovi sjećanja

vrištale su ruševine žive vječnosti

I pustila me da odem

da tonem u zaborav svakim korakom

tihog odmicanja u svijet

među  žive spomenike  ruševnih duša

6 komentara za "POD MJESEČEVIM SLAPOM"

  1. Marija
    Marija
    15/11/2018 at 10:01 pm Permalink

    Oko nam je naviknuto gledati poznate oblike, a ti vodiš čitatelja u jedan pomaknut svijet koji stoji izvan stvarnosti, ali je usko povezan s njom. Čini se da niče iz nje, da se rađa iz sjene Čovjek prelazi iz jedne dimenzije u drugu noseći sjećanja. Imam dojam da se vraća od nekud gdje je postojao život u nešto gdje se život urušava. I kako čovjek uranja u ovo što zovemo život, tako zaboravlja ono gdje je imao život. Vječnost ne trpi sjećanja.
    Pjesma je puna ne-boja pa taj slap mjesečeva srebra djeluje vrlo efektno i tajnovito.
    Veliki pozdrav, Zorane!

  2. salke
    salke
    16/11/2018 at 9:51 am Permalink

    Moćna pjesma se ne zaboravlja tek tako, ostaje kao tvoja.

    Veliki pozdrav Zorane.

  3. Mihaela
    Mihaela
    16/11/2018 at 11:50 am Permalink

    Grijao sam obraz na mjesečevom stegnu
    iza mene sjena
    bacala je šiljke nemira i osude

    Efektna slika. Lako ju je zamisliti. Sadržaj vodi misao u mnoge varijacije!

  4. AnjaL
    16/11/2018 at 8:16 pm Permalink

    Gledalo me ohladnjelo sunce mjesečeve puti

    Super mi je ovaj stih!!

  5. Suzana Marić
    Suzana Marić
    16/11/2018 at 10:59 pm Permalink

    I pustila me da odem
    da tonem u zaborav svakim korakom
    tihog odmicanja u svijet
    među žive spomenike ruševnih duša

    Pjesma koja potiče na razmišljanje. Jako mi se svidjela.LP, Zorane

  6. katarinab
    katarinab
    16/11/2018 at 11:54 pm Permalink

    Pjesma mi je odlična. Već sami naslov je potaknuo moju maštu i zamišljam taj srebrni slap. No, pjesma me odvela u misaone sfere i vrlo me se dojmila i pobudila emotivne reakcije (tuge, nemoći itd.). Pogotovo zadnji stih:
    “vrištale su ruševine žive vječnosti
    I pustila me da odem
    da tonem u zaborav svakim korakom
    tihog odmicanja u svijet
    među žive spomenike ruševnih duša”
    Lp!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.