Grijao sam obraz na mjesečevom stegnu

iza mene sjena

bacala je šiljke nemira i osude

to nisam bio ja

netko drugi stajao je u njoj nijem i bolan

Trudna i spokojna

treperila je čistoćom i mirom

Gledalo me ohladnjelo sunce mjesečeve puti

iza mene gradovi sjećanja

vrištale su ruševine žive vječnosti

I pustila me da odem

da tonem u zaborav svakim korakom

tihog odmicanja u svijet

među  žive spomenike  ruševnih duša