Lirska proza Darka Dautovića

Darko Dautović je pjesnik posebne pjesničke imaginacije. Njegova lirska proza „Povodanj dobrog zla“ je istovremeno intelektualna i senzibilna, ali se taj intelektualizam i senzibilitet ne sukobljavaju, ne egzistiraju jedan pored drugoga, nego se prožimaju i čine cjelinu, tvorevinu uma kojemu je jasan ustroj života i koji taj život oslikava u cjelini njegovih pojavnosti.

Autor se odriče, do sada stalnog, vjekovnog, filozofskog  pitanja; koji je položaj čovjeka u svemiru, ne osjeća se malenim i napuštenim, on zna da njegovo biće pripada cjelini kozmosa, da je dio velikog organizma koji osjeća našim srcima i diše našim umovima. On zna da je i on vječni dio svemirske esencije, ponekad kozmička cjelovitost, ponekad tek foton ili impuls kompjutorske igre.

/Kiša/

Na ekranu računala tek monotoni treptaj kursora kojeg vidim kao otkucaj svoga vremena, uporni titraj svih mojih života stlačenih do gotovo ugodne praznine iz koje moja svjetlost­ ne može.

 

I nije važno gdje se u životnom trenutku autor nalazi; u stanu, na kolodvoru, u kavani, nije važno koji materijalni realitet u tom trenutku živi. On svemir nosi u sebi i, gdje god bio, on je uvijek u svojoj kući, u svome domu. U umu nosi i materijalizam, u njemu egzistira, ali ga ne doživljava kao apsolut, nego  traži drugačiji način komunikacije. U realitetu upijamo boje, čujemo zvukove, mirišimo okoliš, a tu konkretnu stvarnost Darko Dautović pomiče na duhovnu razinu u kojoj nema ničeg mističnog, ničeg nevjerojatnog.

Iako zbirka otkriva svjetonazor autora, ona priča i o ženi. Njegova je žena stvarna, daleka i kada je blizu, njegov ju osjećaj voli samozatajno, gotovo pokroviteljski. Ona je suputnik kroz vrijeme, subjekt putovanja, ali i objekt autorovog promatranja.

Osjećaj je zatajen, ne tuguje, ne očajava, samo ponekad šapće samoćom i tišinom.

/Tišina/

 Sada te šutim. Šutim i sebe, preliven povodnjem dobrog zla. U vakuumu vlastite svijesti. Stižeš poput ljetnog pljuska na nagosti kože, kao lahor na usni koja je bezbožno zaboravila blagoslov poljupca. U tišini, u prostoru bez riječi, u sazvučju bezvučja, ti nasuprot mene.

 

Onda iznenada, probudi pjesnik ono senzualno u sebi, ono tjeskobno, osamljeno, čežnjivo, beskrajno nježno. / Krhotina/

 

Pojavila se. Niotkud. Poput kaplje na čelu u sunčanome danu. Nasmiješila se desnom obrvom, zabijelila jutro kutom usana i dotaknula me vrškom kažiprsta. Ovlaš. Kao da mene nema, a ne nje.

 

A ponekad strast života krene kao bujica, nezaustavljiva, gruba i pokaže nam koliko je ljudsko biće kompleksno, koliko se u njemu krije razarajućeg, nekontroliranog mraka. Krene taj mrak kao povodanj,  nosi i dobro i zlo koje se naplavilo iz izvora vlastite boli, izvora nedovoljno uzvraćene ljubavi. Javljaju se gorke riječi pobune, ali te riječi nisu nikada usmjerene prema ženi, jer i ona je samo žrtva svemirske smicalice. Upućene su tvorcu, ocu, strogom zakonu koji u potpunosti ne razumijemo.

/Molitva 3/

I odričem te se parajući svoju dušu svakim napisanim slovom, svakim stvorenim zvukom, svakim potezom kista… Pa uništi me već jednom, prokleto pseto, kad već ni sam ne znaš zašto si me stvorio!

 

Ili me oslijepi da je više ne vidim…

 

Čovjek čuje zvukove koje mu kozmos šalje, kojima Zemlja pjeva i uzdiše. I u ovim lirskim zapisima oni su tu, povezani uz ljudsko stvaranje, uz postojanje. Cijeli niz pjesama ostvaruje se zvucima.

/Andante assai/Allegro ma non troppo/Scherzo no1…/ To su unutarnji zvuci ljubavi, raspoloženja i razmišljanja.

Scherzo no1/

 

Vjerojatno sam predugo sam. Bit će da je to i razlog tomu što sam na trenutak izašao iz ovoga ‘ovdje’ i ovoga ‘sada’. Dovoljno da u bljesku stvorim drugačiji Svemir izgovarajući tvoje ime.

 

Zvukovi se pretvaraju u riječi koje su ponekad neobične, nove, a opet nam se čini da su naše, da ih nosimo negdje u sebi, da su tu vjekovima; suhozvučan, nepočin, novojastvo, međudašje, zadrhtaj, nedohvat, snomorica…

Riječi su to koje ne prekidaju komunikaciju čitatelja i autora, nego ju otvaraju, vode novom bogatstvu i cjelovitosti.

Varljivo oko upija slike. Nisu to slike  zemaljskog krajolika, nisu to slike ljepote žene, slike su to duše koja luta između svjetova i traži svoju ljubav.

/Glas/

Onog koji živi u prostoru između tvojih sklopljenih vjeđa i otkucaja kursora kojim ga pišeš. Dok moje elegije kao ponornice, kao povodanj dobrog zla ispiru oblutke nikad dovoljno čujnih riječi, mrveći ih u šljunak kojim ćeš jednom, tražeći kamen svoje preobrazbe, zacijelo proći. Bez primisli. Bez uspomene. Na napukli glas u vjetru

 

I nakon svih očajavanja, lutanja, padova, traženja svoje individualne sreće, autor vjeruje u njezino ostvarenje. Ono se kad-tad mora dogoditi.

/Vjerujem/

Vjerujem u dan u kojem će dodir moje ruke na tvome dlanu biti samo dodir moje ruke na tvome dlanu. U kojem će tvoj dlan na mome licu biti samo tvoj dlan na mome licu. Bez bola. Bez ogrebotine.

 

Vjerujem da će nam taj dan jednom biti dopušten.

 

Jer Svemir zna što radi, čak i kada šuti.

 

Slučajno ili namjerno, zbirku lirske proze „Povodanj dobrog zla“ autor je podijelio u sedam cjelina; Magnum opus, Rubikon, Vizije, Povodanj dobrog zla, Ovratnik istrošene riječi, Demonske pjesme, U zrcalu što asocira na sve korake stvaranja svijeta te postavlja  logičko pitanje; je li došlo vrijeme zatvaranja kruga?

/Raskrižje/

 

Možda je stiglo vrijeme da riječi ostanu ponovno neizgovorene. Možda je stiglo vrijeme da se dodiri ponovno povuku u zamišljaj. Možda je stiglo vrijeme da tlapnjama ponovno poljupcem sklopimo oči i šutke živimo prošlosti koje više nismo.

Kada pročitamo ovu vrijednu zbirku, nećemo više biti isti. Bit ćemo bogatiji za jedno duhovno putovanje, spremni za nove avanture života.

 

Marija Juračić