U sjeni lipe, gdje smo nekad,

dolazili na male noćne razgovore

vrijeme je stalo

kao balerina koja je zaboravila

korake predstave

Kad spavam osjećam njen miris

i čini mi se da me neko doziva

iz voza  koji se vraća na stare perone

i nešto u meni zapjeva

…ima jedna žena što se svako veče

kad se suton plavi zumbulima javi..

Opet sam na pocetku

i dalje nista ne znam

Misleci da se nista ne dogadja

bježim od tuge

koja lomi srce u jesenja predvečerja

opominjući me da nisam više

kao nekad spreman

da prah djetinjstva

rasipam po oblacima

Ponekad bacim pogled

i sretnem sebe u ulici

u koju dolaze ljubavnici

da držeći se za ruke

prebiraju po uspomenama

Zaplakao bih od sreće

ali znam da sanjam

i da  fali nešto