Dugo nas režu  krilca balkonskih muha

Crne domine olujni  vjetar slažu,

Sva treperi od ushita trava suha,

A žedne se usne u tišini lažu.

 

Ljepljiv je talog prašine prošlih ljeta

 I već duboko zavučen ispod kože,

Čeka nas bol prokleto čistog svijeta

Kapi što nas dijele dok se ludo množe.

 

Oči žene  opet svijetle prije riječi

Kao munja u nagovještaju groma

 I kiša će, a nikog da je spriječi

Pretekla je tuga naša srca troma.