Četrdeset već i kusur ljeta
svakog proljeća iščekuje se
da njen se cvat uz zujanje pčela
pretvori u plod krupnoga oka.

Svakog proljeća sjetim se trešnje.
Četrdeset već i kusur ljeta
ne odustaje, uporno rađa.
A ja propustih mnogih ljeta cvat.

Penjali smo se na njene grane,
sada hrapave i okljaštrene
da uberemo prve plodove,
katkad nezrele, očekujuć’ slast.

I kradljivce je noću čekala
darežljivo i s mnogo strpljenja,
a oni su joj, nezahvalnici,
bezobzirno još lomili grane.

Iz popucale, debele kore
već duže kaplje jantarna smola
da zacijeli rane godova
dok mravi u njoj grade puteve.

Tko zna koliko još će rađati?
I tko će biti, kad dođe taj čas,
onaj koji će moći sjekirom
zamahnuti i zasjeći deblo?