Irena Vučković

U grudima mi neke čudne boleštine – ćutim.
Prožele me sitne, staklene krhotine – ćutim.
.

Htjela bih nestati u beskraju oceana,
Zaplivati samo što dublje u dubine – ćutim.
.

Taj sanak se javlja u gluhoj tihoći
Kad zanoći duša iščezne u daljine – ćutim.
.

Ponekad se pritaji bezglasno, skrito
Da bi se oglasila kao plač violine – ćutim.
.

Nemirno srce zatreperi snažno,
A čežnja isušuje poput suhe južine – ćutim.
.

Na obzorju Rabuzinovi ružičasti oblaci
Plove ponad zelene doline – ćutim.
.

Preobrazi se fantazija u nebeski plam
I nalik Pegazu poleti u modrine – ćutim.