Moram sam u sebe uroniti
pronaći put i most
do jedne rasplakane jeseni
koju čuvam
u neizgovorenim riječima
u sjećanju na ukradene
poljupce od kiše
u očekivanju svitanja
Možda previše tuđih rana bolujem
možda ličim na lastu
koja nema gdje da se vrati
možda samo želim
da ispričam
priču koja ima sretan kraj
julija
29/03/2012 at 6:22 am Permalink
Zanimljiva je igra vremenom u pjesmi koja ne znači samo sjećanje, traženje mogućnosti vraćanja u proživljeno, koje je bilo puno poljubaca, ali i neke simbolične kiše, tuge, prešućivanja, nego znači i oživljavanje priče koja se je dogodila davno negdje, ali koja još postoji u umu, u stihu i koja bi mogla imati sretan završetak.
Izraz teži jednostavnosti, što i postiže ostajući istovremeno svjež, skladan i uvjerljiv. Veliki pozdrav Sumiko. 🙂
29/03/2012 at 7:11 am Permalink
Hvala
29/03/2012 at 9:32 am Permalink
Jako lijepo, pozdrav!
29/03/2012 at 10:13 am Permalink
Ne bez “debelog” razloga tvoje sam pjesme, od prve do posljednje, ostavio na ono mjesto kojemu se često vraćam, mjesto koje uznemirujem… jer te čitam – stalno. Ovo STALNO nije izlizana, svakodnevna, u svakoj prilici korištena riječ, već istinski odjek u doživljaju tvoje emocije.
Veliki pozdrav, sumiko!
29/03/2012 at 11:01 am Permalink
možda i ima..oprosti Sumiko ali ja ne vjerujem u sretne krajeve:)
pjesma je divna i u njoj primjećujem sve ono što pritišće osjetljive duše..
pozdrav
29/03/2012 at 4:46 pm Permalink
lijepa pjesma sumkio
Možda previše tuđih rana bolujem
pozdrav
sfd
29/03/2012 at 9:58 pm Permalink
Predivne su ti ove nostalgične i sjetne pjesme.