Oduvijek me zbunjuju semaforizirani odnosi, kad na raskršćima titraj svjetla označi trenutak da nešto izustiš, a da pri tom ništa ne kažeš. Samo prijeđeš na drugu stranu iste tišine, jer tko si da zastaneš, tko si da pitaš i čemu misli, kad je sve dorečeno …

Ne, ja ne bih htjela

krilom željezne ptice

rasporiti utrobu neba

niti tražiti ranjene riječi

u interpunktu groma.

 

Željela sam .., oduvijek,

da mi pričaš o sitnicama

koje mogu pospremiti

u škrinju iz mekog drveta

gdje čuvam komadić svoda

za tvoje šarene zmajeve

kad polete.

 

Zato …

Pričaj mi, da se ne spotičem o riječi,

koje ništa ne znače.