U ono doba, dok je zvijezda bilo

Noći su gasle svečanije i tiše

Anđeo bi samo raširio krilo

Kad su sa sjevera prijetile kiše.

 

U ono vrijeme prošloga života

Htjeli smo hrabro ginuti usred tuge

Ljubav urezana od plota do plota

Nije ni poznavala ožiljke druge.

 

Sanjali smo kako letimo u zore

Obasjani Nadom i od Sunca većom

Sve što bilo je loše i ono gore

Mi smo još uvijek nazivali srećom.

 

Nedostaju mi takvi likovi naši

Jer sad je prohladno prosinačko doba

Jedino se mraza ovo srce plaši

Ni sivoga neba, ni crnoga groba.