Pruga napuštena odavno
zarasla u visoko šiblje i drač
prošlo je njeno vrijeme slavno
ostade joj samo tihi plač.

Daljine njene ostaju gluhe
obzorje sve dalje i dalje bježi
tračnice su prašnjave i suhe
zamrzle kada zimi zasniježi.

Zaboravljena u prošlosti ona
rastače se u hrđu i prah
ne čuje više škripu vagona
za nju stigao je čemeran krah.

Niti srebrna se Luna ne smije
gledajući lik u čeličnom odsjevu
kao što bješe stoljeće prije
kad lokomotive zviždahu u pjevu.

Melankolični su dani i noći
samo pokatkad zrikavac zazriče
čekajući hoće li koji kotač proći
ona sanjari dok vrijeme odmiče.