Pokisnuo grad, tonu obale

studen je, glad –  ptice bi zobale

a molitvom sad ruke probale

samo pronaći mir na Sve svete.

 

 Vjetar je i lom, gasnu svijeće

 sjaj u oku mom, leti cvijeće

 vraćam se u dom kao da  neće

u krletci zepsti moje srce.

 

 Hladan je taj dan – prvi studeni

 jesen je van i žuti u u meni

stisnuti u dlan zlatni grumeni

nečeg što davno zvao sam sunce.

 

Dan ide u noć , crna rutina

al’ drugi će doć’,  bolja sudbina

nadanje je moć, plava dubina

 smiri dah kada tonu obale.