Pustinja Blaca

Pustinja Blaca

Zaželi se čovjek drugačije samoće, samoće koja dijeli i uzima, otvara prostore nadi i slutnji, dvjema moćnim prijateljicama, koje ushićene lete pred razumom. Stoga mi se čini i da jesam i nisam na južnim obroncima otoka Brača. Možda je slika koju upravo gledam fatamorgana, daleka budućnosti prema kojoj stremi duh, ostavljajući tijelu da se prilagođava nepoznatim predjelima.
U kojem će se presudnom trenutku slika prelomiti, koje će fragmente zadržati duša u kaleidoskopu zbivanja? Razmišljam, dok se plavetnilo neba razlijeva po obroncima i u daljini spaja s plavetnilom mora.
Rijetka su mjesta kao Pustinja Blaca. Još uvijek, o tome znam samo iz pročitanog. Mislima plovim u blisku i daleku prošlost. Sama spoznaja da su se prvi redovnici poljički glagoljaši, na ovo područje pod spiljom Ljubitovicom doselili davne 1551. g. i pod strmim liticama, malo pomalo, sagradili samostan i Crkvu Uznesenja B.D.M., natapa me željom da što prije vidim sve što vidjeti mogu; sve što nije progutalo vrijeme.
Ne pričamo. Između sivog kamena i crnog bora pratimo markacije. Oduvijek se do pustinje Blaca moglo doći samo pješačenjem. Prolazimo predjelom na kojem su se obrađivali vinogradi i maslinici. Sadio buhač. Stada koza i ovaca mogla su se čuti i vidjeti po kršovitim obroncima.
Sad slušamo šuštanje lišća i kotrljanje kamenja pod nogama. Čini mi se da svima godi podarena tišina, pa se kao njeni hodočasnici, udaljeni nekoliko metara jedan od drugog, zahvaljujemo na trenucima koje upravo živimo.
Nakon pola sata pješačenja, dolazimo do kamenog križa. Nalazi se na proširenju uz sam rub staze. Pogled mi zapinje na uvali Blaca. S ovog mjesta more i nebo tvore dva raširena krila. Podsjećaju na krila zmaja. U Blizini je i Zmajeva pećina u kojoj su, kao u Pustinji Blaca, nekad prebivali isposnici. Kako je čudno da nas kroz eteričnost dana kasnog ljeta priroda daruje neobičnim znakovima, podsjećajući da su i u prošlosti ljudi gledali sličnu igru prirode. Potom se susrećem s još jednom začudnom slikom. Ovaj put ona nije ni eterična ni nedohvatljiva. Upravo stižemo do stabla, zapravo više njih koji se isprepleću oko jednog i s njim tvore jedinstvenu cjelinu.
Usmjeravam pogled prema padini. Iznenada uočavam zidine samostana. Pustinja Blaca je nekadašnje redovničko prebivalište, samostan i zvjezdarnica, a od 1994. god. djeluje kao Eko-muzej u sklopu Centra za kulturu Brač.
Otvaranjem dvorišnih vrata, napokon otvaramo prošlo tajanstveno vrijeme. Sivi zidovi, kojima smo okruženi, kao visoki jablani dotiču nebo. Okrećući se oko sebe, uz jednu od prostorija samostana, zapažam kamene košnice. Prenesene su iz pčelinjaka nastalog u 16. st.
Osjećamo izoliranost mjesta, tišinom kojom odišu samostanske prostorije. Vraćeni u prošlost, uz pregrađenu spilju Ljubitovicu, ulazimo u kuhinju s kaminom na sredini i starinskim posuđem kojim su se služili prvi redovnici. Oduševljeni smo malom učionicom, kao i tiskarskim strojem.
Vrijedna biblioteka s preko 8000 knjiga, raspoređenih u ostakljenim vitrinama i stolovima, zahtjeva dodatnu pažnju. Tu su knjige na hrvatskoj ćirilici, ali i zadnji brojevi astronomskog časopisa koji je stizao poštom iz New Yorka sve do 2001. g.
Dnevni boravak najbolje oslikava početak prošlog stoljeća. S klavirom, vrijednim umjetničkim slikama, te starinskim skupocjenim namještajem, svjedoči o životu posljednjih redovnika. Inventar uključuje i astronomsku zbirku don Nikole Miličevića, koji je umro 1963. god., nakon kojeg se samostanski život u potpunosti ugasio.
Posjećujemo i Crkvu s kipom Gospe Blatačke. Sa sobom su je u 16. st. kao simbol vjere, donijeli poljički glagoljaši. Prve subote, nakon blagdana Velike Gospe u Crkvi se služi sveta misa.
Tako se život zahvaljujući vjernicima i izletnicima i dalje nastavlja.
I dalje se pretače vrijeme po uskim hodnicima, čuvajući trenutke zatočenog zbivanja u kojem i jesmo i nismo, nadohvat prošlog i budućeg. U kojem se ne prestaje biti.

8 komentara za "Pustinja Blaca"

  1. julija
    julija
    12/12/2020 at 6:43 pm Permalink

    Izvrstan putopisni esej. Oduševljava stilom, zanimljivim povijesnim podacima, načinom razmišljanja!

  2. nevenka
    nevenka
    12/12/2020 at 8:10 pm Permalink

    Irena, zanimljiv putopis i neka nova saznanja o starim vrijednostima. LP

  3. AnjaL
    12/12/2020 at 8:32 pm Permalink

    Uživala sam čitajući. Želja mi je posjetiti to mjesto – ljeti. Lp!

  4. Mihaela
    Mihaela
    12/12/2020 at 9:00 pm Permalink

    Jako dobar i zanimljiv putopis. Užitak čitanja! 🙂

  5. Suzana Marić
    Suzana Marić
    12/12/2020 at 9:12 pm Permalink

    Užitak je “putovanja” kroz ovaj tekst! Jako mi se sviđa!:)

  6. Lav
    Lav
    12/12/2020 at 9:22 pm Permalink

    I stručno i fino napisano! 🙂

  7. Irena GČ
    13/12/2020 at 7:11 am Permalink

    Hvala svima od❤

  8. katarinab
    katarinab
    13/12/2020 at 8:22 pm Permalink

    Irena, vrlo zanimljiv esej i uživala sam šetnjom kroz njega, odnosno tim praiskonskim predjelima pored starih znamenitosti. “Sivi zidovi, kojima smo okruženi, kao visoki jablani dotiču nebo.” Kao da sam bila i sama prisutna.
    Lp.:)

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.