PUT U NEBO

Kako da ikada dođem

do neba, do sedme veličine Tvoje!?

Kako da se uspnem uz strminu?

uz sklizavu goru suza, uz pupoljak spasa,

kada si prosuo sve te zvijezde

i zakrčio put pahuljama tame.

Kako da se uspnem u nebo,

kada je razdaljina između neba i zemlje

široka kao đavolje ždrijelo;

kako da se popnem uz izglodan konopac istine!?

Platno duše, zapinje u rašlje svemirskog prostranstva.

Kako da ikada dođem;

kako da se ikada uspnem do trona Čiste sile,

ako me guše krila pomahnitalih anđela?

Umnožio si im krila

i stvorio mnoštvo anđeoske monotonije

da im zvijezde budu dijamant žezla

i komad neba kraljevstvo laži.

Kako da doletim do prozora

čestita doma Tvog,

 ako mi put priječe jastrebovi i grabljivice?

Kako da se ikada uspnem do neba,

do sedme veličine Tvoje!?

2 komentara za "PUT U NEBO"

  1. Vlad
    23/03/2017 at 10:57 pm Permalink

    Slaba je moć čovjekova da odmakne sve prepreke na putu koji zakrčiše licemjeri i grabljivice. Možda ne treba stremiti visini, možda treba dati kap dobrote jadnijem od sebe tu dolje gdje jesmo i zavoljeti svoje rane. I na kraju svega vratiti se njoj, Zemlji, gdje mirno je i toplo i gdje ništa više ne može boljeti.
    I znaj da Sin tvoj putuje
    dolinom sveta turobnom
    po trnju i po kamenju,

    od nemila do nedraga,
    i noge su mu krvave,
    i srce mu je ranjeno.

    Tin Ujević

  2. Mihaela
    24/03/2017 at 12:10 am Permalink

    Položaj čovjeka u univerzumu nikada nije bio ni sjajan, ni lak. Tuče ga sudbina, a ni društvo mu ne pomaže. Pjesma je duboko promišljanje o nekim sudbinskim i etičkim stvarima. Ostavlja dojam:)

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.