Kao ovlaš razvučeno oker – smeđom , kistom  bezvremenskog slikara
rubom  ceste stabla ovozemaljskim mirom ispraćaju putnike.                    

Kasnojesenjim upornim i dugim kišama isprana im svježina  

grane im već besramno gole, nema na njima ni mrtvog lista.

Tek ponegdje kroz brazgotinu neba trak sunca slabašno zablista

blijedim sjajem i čini se kao da se umjesto kiše ,

slila po njima sitna srebrna prašina.

U kut mi oka  staje  cijela bajkovita slika. Zatvaram oči  u želji 

da prisvojim bajku :

Umor me vara , san me krade i nema me sat nema me  dva, 

prenem se čudno u snu sklupčana slika bijaše ista,ista su stabla, 

ista je cesta  duga je žitnica , iste su grane  – ruke što mašu 

i brišu umor  putnika.