Kada na put pođeš
ništa ponijet nećeš.
Tek plam duše tvoje
osvijetlit će tunel
kojim si prolazio
kada si dolazio
u ovaj život s pitanjem:
Quo vadis, domine?
Quo vadis, čovječe?
Nitko, nitko ne zna
zašto je cesta uvijek
pod nogama, zašto su
stanice kratke
zašto sutra uvijek dođe
zašto sve što imaš prođe
i zašto se budim s pitanjem:
Quo vadis, domine
Quo vadis, čovječe?
08/09/2012 at 7:22 pm Permalink
Pitanja koja nas zaokupljaju a na koja je teško naći odgovor. Dobro je dok se pitamo Mare, kad prestanemo onda nam nema više spasa. Dobra pjesma za razmisliti i presabrati se 🙂
Lijep pozdrav!
08/09/2012 at 8:28 pm Permalink
Ili će nam se cijela slika razbistriti. Tko zna.. Lijepu noć želim Marko i dobar odmor 🙂
08/09/2012 at 8:30 pm Permalink
Pa… i nemoguće ih je naći (odgovore, mislim). I dobro reče Marko kako je dobro dok se pitamo, “kad prestanemo onda nam nema više spasa”.
Dobre su ovakve pjesme.
Rado čitam ovakve pjesme.
Razmišljam poslije. O pjesmama. A onda o autoru. U ovom slučaju o autorici.
Marija, od mene VELIKI POZDRAV i mali 🙂
08/09/2012 at 9:10 pm Permalink
Quo vadis za zivota, quo vadis posle? Covek ne zna, ili ne zeli znati.
Dobro i mudro Mare. Pozdrav i laku noc 🙂
08/09/2012 at 9:19 pm Permalink
tek plam duše tvoje osvjetlit će tunel, na nama je da stvarno ostane svijetla da nađe put, Divni stihovi Marija, klize, a tako jaka poruka.pozdrav
pogledala par videa, sviđa mi se
09/09/2012 at 4:02 am Permalink
ponekad ako su staze kratke lakše se je vratim na start iskušenja
puno naranči želim Marija, sfd
14/09/2012 at 5:24 pm Permalink
prekrasna je ova pjesma..neću se ponavljati, jer su svi prije mene iznijeli tako krasne komentare.. nego ću ti komentirati jednom kratkom pričicom, koja ima poveznicu s našim životima…” Rabin Harold Kushner šetao plažom i gledao djecu kako prave kulu od pijeska. Kad su je napokon teškom mukom dovršili, nakon što su se dobro namučili, dođe val i rastopi kulu. Rabin je očekivao suze, no djeca su sjela, uhvatila se za ruke, smijući se. Malo potom, počeli su graditi drugu kulu. Rabin reče; ova djeca su me naučila lekciju. Sve stvari koje teškom mukom stvaramo kroz život, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima, a prije ili kasnije doći će val i sve odnijeti. Smijat će se samo oni koji će se imati s kime držati za ruke.” zato da ne bismo išli sami kroz sve boli i patnje, potrebni su nam oni s kojima ćemo se moći držati za ruke kad dođe taj čas…