Quo vadis

08 rujna 2012 Autor: 7 Kategorija: Misaona

Kada na put pođeš

ništa ponijet nećeš.

Tek plam duše tvoje

osvijetlit će tunel

kojim si prolazio

kada si dolazio

u ovaj život s pitanjem:

Quo vadis, domine?

Quo vadis, čovječe?

 

Nitko, nitko ne zna

zašto je cesta uvijek

pod nogama, zašto su

stanice kratke

zašto sutra uvijek dođe

zašto sve što imaš prođe

i zašto se budim s pitanjem:

Quo vadis, domine

Quo vadis, čovječe?

 

 

7 komentara za "Quo vadis"

  1. Marko Grubesic
    08/09/2012 at 7:22 pm Permalink

    Pitanja koja nas zaokupljaju a na koja je teško naći odgovor. Dobro je dok se pitamo Mare, kad prestanemo onda nam nema više spasa. Dobra pjesma za razmisliti i presabrati se 🙂
    Lijep pozdrav!

  2. Marija
    08/09/2012 at 8:28 pm Permalink

    Ili će nam se cijela slika razbistriti. Tko zna.. Lijepu noć želim Marko i dobar odmor 🙂

  3. mirko
    08/09/2012 at 8:30 pm Permalink

    Pa… i nemoguće ih je naći (odgovore, mislim). I dobro reče Marko kako je dobro dok se pitamo, “kad prestanemo onda nam nema više spasa”.
    Dobre su ovakve pjesme.
    Rado čitam ovakve pjesme.
    Razmišljam poslije. O pjesmama. A onda o autoru. U ovom slučaju o autorici.
    Marija, od mene VELIKI POZDRAV i mali 🙂

  4. dragica meyer
    08/09/2012 at 9:10 pm Permalink

    Quo vadis za zivota, quo vadis posle? Covek ne zna, ili ne zeli znati.
    Dobro i mudro Mare. Pozdrav i laku noc 🙂

  5. ENEDIEL
    08/09/2012 at 9:19 pm Permalink

    tek plam duše tvoje osvjetlit će tunel, na nama je da stvarno ostane svijetla da nađe put, Divni stihovi Marija, klize, a tako jaka poruka.pozdrav
    pogledala par videa, sviđa mi se

  6. songfordead
    09/09/2012 at 4:02 am Permalink

    ponekad ako su staze kratke lakše se je vratim na start iskušenja

    puno naranči želim Marija, sfd

  7. senka.zupan
    14/09/2012 at 5:24 pm Permalink

    prekrasna je ova pjesma..neću se ponavljati, jer su svi prije mene iznijeli tako krasne komentare.. nego ću ti komentirati jednom kratkom pričicom, koja ima poveznicu s našim životima…” Rabin Harold Kushner šetao plažom i gledao djecu kako prave kulu od pijeska. Kad su je napokon teškom mukom dovršili, nakon što su se dobro namučili, dođe val i rastopi kulu. Rabin je očekivao suze, no djeca su sjela, uhvatila se za ruke, smijući se. Malo potom, počeli su graditi drugu kulu. Rabin reče; ova djeca su me naučila lekciju. Sve stvari koje teškom mukom stvaramo kroz život, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima, a prije ili kasnije doći će val i sve odnijeti. Smijat će se samo oni koji će se imati s kime držati za ruke.” zato da ne bismo išli sami kroz sve boli i patnje, potrebni su nam oni s kojima ćemo se moći držati za ruke kad dođe taj čas…

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.