http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=194170

piše: Marija Juračić
Nisam prva koja je primijetila koliko naš narod voli pjesmu. Pjesma je povezana uz sva društvena zbivanja, okupljanja, veselja… Neće bez nje proći ni jedan važan događaj u životu čovjeka, a zaorit će se i iz čista mira, samo neka se uz čašicu okupi društvo. Volimo pjevati i slušati pjesmu drugih.

Zato, ne  čudi kada zapjevaju i neki naši politički čelnici pa ćemo njihove mandate pamtiti upravo po njihovom pjevanju, po nekom ustrajnom visokom Ce ili Be, nisam sigurna. A po čemu drugom?

Sada su i prosvjetne djelatnice počele pjevati svoje zahtjeve i da nije izborna godina mislim da bi lako našle solo pjevačicu koja bi se zdušno priključila njihovim zahtjevima. U stilu – nisam ja odavde. A i zalud im je pjevati gluhome. Zalud sad harmonika svira, kada nema srca koje dira.

Možda bi bilo dobro da se vodvilji u našem Saboru nekim propisom pretvore u arije koje bi naši sabornici pjevali pa bismo već po odabranoj melodiji znali pripada li izvođač ojkanju, operi ili lakoj glazbi.

No, ima nešto posebno u toj našoj ljubavi prema pjesmi, toliko posebno da je ušlo i u izreke našeg jezika. „Propjevat će on već… Hajde, pjevaj što znaš…“ je terminologija koja pripada represivnom aparatu države, a rečenica “Nema on šta drugima pjevati…“ skupnama koje njeguju samo jednu vrstu glazbe. Oni bi pjevača odmah strpali pod ključ. I to ne pod violinski.

Ne bih se voljela naći na meti ni jednih ni drugih.

Zato ne pjevam.

Šutim.