RAZAPETI PSALAM

Budi me rogati san ranjenog jelena

što krošnjom svojih rogova češlja prostor

gustog materijalizma i iscjedak rijetkog zraka.

U utrobi vidim nove ljude koji neće biti pošteđeni

Smrada, ironije i patnje, stradanja, pepela i praha.

Stradavaju brojevi, ne ljudi, veliki brojevi bez lika i duše.

 

Statistika je nadživjela čovjeka,

povijest njegova istrebljenja;

naposlijetku ostaje samo statistika.

Čovjek je kao san u svojem postojanju,

rijedak kao zrak u djelovanju,

punokrvan u stradavanju i patnji.

Mjesečina nije tako nedužna kao što se čini.

Usuđujem se moliti zatočen u napukloj čahuri.

Napokon, prestao sam stajati

otvorenog kišobrana pod tuđom kišom.

 

 

5 komentara za "RAZAPETI PSALAM"

  1. Avatar photo
    Marija
    24/07/2022 at 7:40 am Permalink

    Nema dobrodošlice za nove ljude. Čeka ih samo patnja, smrad, pepeo i prah. Anonimnost velikih brojeva, stradanje i strah… Sve je rečeno. “Statistika je nadživjela čovjeka. Postao je broj. Postao je podatak.
    Stih ” Mjesečina nije tako nedužna… nameće se razmišljanju. Stihovi su puni značenja, ni jedna riječ nije isprazno utrošena.

  2. Mihaela
    24/07/2022 at 2:05 pm Permalink

    Slika odgovara sadržaju pjesme. Čovjek u mrži života!

  3. Avatar photo
    Suzana Marić
    24/07/2022 at 8:15 pm Permalink

    “U utrobi vidim nove ljude koji neće biti pošteđeni
    Smrada, ironije i patnje, stradanja, pepela i praha.
    Stradavaju brojevi, ne ljudi, veliki brojevi bez lika i duše.”
    Što smo postali? Kakva nas budućnost čeka? Hoćemo li doista biti samo brojevi za manipuliranje? Pjesma navodi na razmišljanje, a slika je odlična dopuna iste.

  4. Avatar photo
    Tonka
    25/07/2022 at 9:48 am Permalink

    Teško je, ali uvijek me onaj optimistični dio moje prirode pridigne kada neke ruševne teme krenu. Svijet je krenuo iz nezamislivog ognja pa će jednom tako i nestati, a do tada živući će se navikavati na sve promijene koje će doći. Mi se već od rođenja privikavamo.

  5. Avatar photo
    koko
    26/07/2022 at 2:10 pm Permalink

    Sve više je prepreka, sve više straha, patnje i smrti… sve puno ljudi a sve manje ljudskosti… Nazvala bih ovo psalam gole istine….Unatoč crnom, sviđa mi se završetak.
    “Napokon, prestao sam stajati

    otvorenog kišobrana pod tuđom kišom.”

    Nudi neki svjetliji kraj…Rekla bih, na crno stavljena točka bijele, kistom. Nazvala bih to kao neko buđenje, svjesnost da se mora nešto promijeniti… za početak, shvatiti i prihvatiti istinu i prestati samo stajati.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.