Lirska proza Gordane Majdak

Znanost o književnosti još uvijek ne smatra da je erotska poezija vrijedna šire znanstvene analize. Još uvijek je ona za erotiku zatvorena, indiferentna, šutljiva.
Erotika je nešto o čemu se u ozbiljnim književnim krugovima ne govori, ili se ona spominje samo usput kao nešto što se gura na marginu književnoteorijskog interesa.
Zato poetski put autorice lirske proze “Lauda požudi” Gordane Majdak nije bio lagan, niti jednostavan.
Lomiti tabue i otvoriti intimu žene, razgolititi je, može biti hrabro, ali umotati tu intimu u harmoniju stiha, u senzibilitet u kojem je tijelo instrument duše, može biti samo poezija.

Gordana Majdak  je autorica posebne poetske fizionomije, poetesa koja piše isključivo erotsku poeziju te cijeli njen poetski opus pripada erotici.
Njezina osnovna lirska razmišljanja kreću se unutar jedne teme; kompleksnog ljubavnog odnosa muškarca i žene. I u toj skučenoj fizičkoj dimenziji razvija se i ono široko duhovno, ono što svaki od aktera unosi u taj odnos.
Živeći svakodnevno svoju poeziju, autorica je izgradila poseban, originalan, samo svoj, prepoznatljiv poetski svijet.
Osnovna slika tog svijeta je uvijek ista; on i ona u najintimnijem trenutku života, trenutku vođenja ljubavi, trenutku potpunog predavanja.

Ponekad poezija u tom svijetu jeste bludnica, zavodnica koja će u nečijoj nozdrvi izazvati miris bluda, ali istovremeno i osjećaj njezine vrijednosti, svijest da se tu radi o poeziji, često gruboj, onoj  koja hoda samim rubom poetskog, ali nikada ne tone ispod njega.
/Uokvirena svježom požudom/

Promatram tvoje lice, spuštenih kapaka, suhih usana. Usporeno, skladno disanje svjedoči utonuću u bezbrižan san. Ne uskraćujem te svojim zjenicama. Želim tvoju nagost u njima. Malaksalost nemira. Ljepotu muškog tijela dodirujem ugrijanim mislima, klizim ti pogledom preko stegna. Svaki pedalj mi pripada.

Tematski raspon ove zbirke lirske proze  jest  sužen, omeđenog motiva, ali su njegove varijacije  neiscrpne, a  autorica se  u tim granicama kreće prirodno, zrelo. Gordana Majdak piše otvorenu, konkretnu, nabreklu erotiku, erotiku od krvi i mesa. Njezina poezija je prije svega neutaživa, otvorena strast. I ta strast nije zatomljena, nije u naznakama, ona ne štedi ni maštu niti doživljaj./Tobom uokvirena/

Dodir, spretno je ulovljen zamkom lovokradice, uprljan mojom nečistom, uzavrelom krvlju. Smisao je slatka bol rasječene požude. U prstima sam sažela noć odgurnuvši jutro nogama iz postelje. Ne želim da svane smiraj. Tražim se pod tvojim zubima, jezikom slatkog nektara žudnje. Danima protječu tvoji otrovi mojim žilama.

Naglasak ove uzavrele poezije je uvijek na osjećaju i proživljavanju žene što autorica često naglašava i grafički pišući imenicu žena velikim slovom. /Nepresušno njegova/

Bila bi to takva večer u kojoj zaboravljam riječi. U kojoj se spotičem o nemir vlastitih misli. Jedna od onih kad bih zasigurno pričala o sebi uplašenim pogledom. Pokretima tijela. Nespretnim kretnjama, neorganizirana u namjeri da mu uzburkam osjetila. Ipak svoja. Ženstvenošću zaogrnuta. Stajala bih u njegovim očima, vidno uznemirena. Raspršena mirisom uzbuđene Žene.

Pisati erotiku nije lako. Nije lako varirati uvijek istu temu jer se dolazi u opasnost da se sintagme ponavljaju, da slike postanu poznate, da ih vidimo kao  dio kolorita. Nije se lako kretati po rubu, žonglirati na njemu  kada samo jedan korak u stranu može značiti odustajanje od poezije.
Taj nesretni korak u stranu nije se u ovoj zbirci dogodio.
Ova lirska proza je direktna, na momente sirova, ona je i sumorna  i snažna, poezija je to samoće, gorčine, poezija strasti, nade i razočaranja.

Muškarac u toj poeziji dominira samo fizički, on je željen, ali dalek, uglavnom tuđ, nevjeran. On dolazi i odlazi slobodan u svom kretanju. Žena je ta koja gubi. Ona ostaje sama, nemoćna, nezadovoljna, ali duboko svjesna igre koju on igra.

/Scenarij žudnje/

Nedostatak samopouzdanja grčevito mi zglobove steže i veže me za samotnu postelju. Ovdje sam jedino svom dodiru dostupna do bolnog vrhunca propasti dovedena.

Žena se u ovoj lirskoj prozi ostvaruje na tisuće načina. Ona je slobodna, urbana, iskonska, intuitivna, podložna  instinktima, podatna, animalna, nježna, dostupna,…ali uvijek žena koja u sebi nosi strast života, strast postojanja, pulsirajuću želju neprolaznog htijenja.
Autorica je sposobna u sukus razmišljanja uvesti čitatelja puštajući mu da sam usvoji pjesmu, da razmaše maštu, osjeti./Trebam te u srcu/

Kada bi požuda bila isključiva poveznica do tvoga srca zaustavila bih se na pola puta odabirom drugačijeg smjera kretanja. Nedovoljno je da njome vabim te u svoje podzemlje. Opsjednutost lascivnim vrenjem ustreptale želje – blijedi prvim probojem istinske emocije. Pod kožom sve više osjećam te, u kostima nosim.

Mnogi tekstovi govore o sjećanju na proživljeno i doimaju se kao pjesnički testament, kao  komadanje jednog erotskog pjesničkoga svijeta. Ostaju sjećanja. Njih autorica želi neprekidno iznova proživljavati; sjećanja na jednu osebujnu ljubav, sjećanja na sebe samu u vremenu kada je postojala vjera u ljubav.

Erotska poezija mora biti bogata vizualnim elementima jer jedino tako može djelovati na čitatelja. I te činjenice je Gordana Majdak duboko svjesna. Slike kojima ona djeluje na imaginaciju čitatelja su čiste, nedvosmislene, pružaju se direktno bez zamagljivanja. Ali i u tom trenutku svlačenja pjesme, ona ostaje poetična do nabreknuća, pucanja riječi doduše, ali nikada ne dolazi do oskrvnuća poetske riječi./ Razliven u meni/ Duboko zrela/

Nudim ti gole grudi, raskoš moje osjetljivosti. Uzdah zadovoljstva, drhtajem napetih bedara željnih dodira. Osjećaš koliko sam topla. Spremna. Tebi privržena.

Iako u njezinoj poeziji prevladavaju vizualni momenti, ta poezija nije lišena zvučnosti stiha, koju autorica uglavnom postiže neobičnim inverzijama, a bogatstvo izraza naglašava sinestezijom mirisa i okusa /Miris mošusa/Žena od okusa/

Gordana Majdak je pjesnikinja koja svoju poeziju diše svakodnevno,  njezino je nadahnuće duboka čežnja koja se prenosi na fizičku razinu, koja se zavlači u pore kože, a njezin pokretač je ljubav prema pisanoj riječi.
Ta potreba stvaranja poezije je toliko jaka da ponekad u poetskom ostvarenju nestaje razlika između poezije i fizičke strasti pa ta strast za pisanjem i želja za tjelesnim postaju jedno i teško je razlučiti što pripada žudnji žene, a što žudnji poetese./Otvorene misli/

Prije no što ovaj dan progleda bit ćeš svjestan naše postojanosti u biranim riječima. Živimo izvan ništa, dišemo unutar svega. Sada pišem okružena toplim tijelima prolaznika između redova, ustima prepunih riječi od značaja privržena Tebi. Opstajem u plutajućem svijetu nemira.

Prvijenac pjesnikinje Gordane Majdak Lauda požudi uvjerljivo govori da se radi o autorici koja  će još mnogo dati našoj erotskoj poeziji i o kojoj će se još pisati.

Biti Žena, udobno smještena između korica. Pročitana, na prašnjavu policu odložena. Proživljena u prstima stvaralaštva inih Pjesnika. /Žena od plave tinte/

Marija Juračić, prof.