O cvijeću nikad ja pisala nisam

Tek trn ruže  usput spomenuh

Kad kaplju krvi na prstu ugledah

Iz tmurnih misli ja se naglo prenuh.

 

I vidjeh, lijepa u nemoći šuti

I miris širi što dušu opija

A ta dva trna su obrana smiješna

Od boli, jada i od svijeta grješna.

 

Ta mala ruža zaslužuje pjesmu

Raskoš, ljepotu nesebično daje

Svakome ona opojno miriši

Sve dok njezin tihi život traje.