Sramotna, obeshrabrujuća, izdajnička bol objavi se duž ošita
čini se bezrazložno, ali ta lijepa žena zna da to nije, 
nikako nije tako.
 I nije to prvi a niti posljednji put jer osjećaj nedostatka 
je nemjerljivo snažan
 i razarajući pokorava  načinom
za  koji ona nema lijek a i ne traži ga.

Noćas je opet  sanjala i u snu čula glas, osjećala strah i radost
 i bila više živa no za dana.  A za dana bivala  je tiha daleka,
 krha i neobično
 mirna .

 Jedino pažljiv i  kratak  pogled mogao je uočiti mijene  lica .
 Kad bi bar mogla ono svoje  puno dati za manje a draže.

Kad bi.

Buditi se znači opet premišljati o neostvarivom . Postoji to
njezino u nekom kutku svemira, ne dosežu ruke do tamo. Ne dosežu .
U takvom kolopletu misli nema joj drugo no prepustiti se  
  matici bivanja  nek je nosi..

do vidnosti

do čujnosti

tamo drhturi njezino srce i um u pokušaju poimanja
nestvarnog a utješnog . Tada i tišina postaje tiša i teža 
strmoglavljujući  se u bezdan povlačeći za sobom djeliće muke
 oslobađajućije za malo i prividno

do novog

a sve je sad i tu i zauvijek znano