U zimskoj noći

griju me

šapati

raspuštenih kosa

što još hlape

u očima breze

tražeći riječi

izgubljene u pepelu

rasute

po jedrima

sanjarskih ptica

koje ostaviše srca

na slomljenim granama

praskozorja

da se cijede

niz plave grozdove

po uštirkanim plahtama

i natapaju jutra

nad kojima pjevaju

pradavne duše

samo se sjeverac

nad križem nadima

doziva

puše

pjeni se rijeka

more

huče tamne gore

u zimskoj noći

zamiru u kosi

mjesec tuče gromovima

sijeva

lomi

doziva tvoje lice

promrzle

sve su sjene

sa grane vise šapati

zaleđene ptice