Putujem u obećanu luku
Kroz nevremena mog putovanja
Sjene prošlosti na dno me vuku
Na groblje svih potonulih sanja.
Nosi me val sve dalje i dalje
Ne pita more jesam li spreman
I samo što noć zatvori ralje
Izroni dan k’o bijela neman.
A onda bljesne bjelina sprudi
Iznenadno svjetlo usred more
Naslonim glavu na tvoje grudi
Da se olovne misli odmore.
Ti me izliječiš dodirom ruku
I svaka bol postaje sve manja
Na putu u obećanu luku
Tamo gdje je kraj mog putovanja.
03/01/2017 at 2:37 pm Permalink
Lijepo je imati nečiju toplu ruku na toj uzburkanoj pučini života. I nemani se lakše uklanjaju.
Odlično si komponirao temu- teče priča od trenutka u kojem se lirski subjekt nađe u vrtlogu života ka svjetlu koje sprječava brodolom. Odmoriti na trenutak, skupiti snagu i krenuti dalje.praćen vjernim srcem svoje ljubavi.
Veliki pozdrav, Aljoša:)
03/01/2017 at 4:14 pm Permalink
Uživala sam u svakom stihu. Uranjala u nemirno more , osjetila ralje koje ne puštaju kad zgrabe, da bih se veselila vidjevši sprud i bjelinu utočišta.
Odlično,.
Veliki pozdrav Aljoša 🙂
03/01/2017 at 8:34 pm Permalink
odlično si nas prošetao na putovanju kroz tvoje stihove,
VP
03/01/2017 at 10:41 pm Permalink
Životne oluje znaju slomiti čovjeka, ali ako nađe vjerne sprudi, predah mu pruži novu snagu. Zanimljivo ostvarenje!:)
04/01/2017 at 6:14 am Permalink
predah je mogućnost sabiranja misli i moći -treba znati
a ti znaš očito
pozdrav
04/01/2017 at 6:18 am Permalink
lijepi pozdrav autoru i prekrasnim stihovima
04/01/2017 at 12:45 pm Permalink
Oluja života nas baca i lomi, ali uvijek ostavlja i mogućnost predaha, trenutno sigurni oslonac. Kvalitet tvoje poezije je neupitan. Lijep pozdrav pjesniku!
04/01/2017 at 1:59 pm Permalink
“Bijela neman”, odlično rečeno
05/01/2017 at 2:23 pm Permalink
Hvala ljudi 🙂